Kapitalno delo
Petera Handkea „
Gubitak slike ili Planinom Sijera de Gredos“ predstavljeno je u četvrtak 12. juna u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC.
Prevodilac Žarko Radaković, novinarka Radio Beograda Sara Arsenović i pisac i književni kritičar Marjan Čakarević govorili su o tome zašto je „Gubitak slike ili Planinom Sijera de Gredos“ prva knjiga koju je autor nazvao „romanom“ – pikarskim, u ovom slučaju, kao i zbog čega je ova „moderna verzija Don Kihota“ ujedno i Handkeov književni manifest.
Glavna junakinja je moćna bankarka – istovremeno obožavana i prezrena, koja rešava da angažuje pisca iz Manče da ispriča njenu životnu priču. Na putu ka autoru, koji vodi preko Sijere de Gredos, ono što započinje kao zadatak, prerasta u egzistencijalno putovanje kroz jezik, tišinu, prirodu i zaboravljene slike koje su nekada činile srž umetnosti i ljudskog iskustva.
Čitaoci učestvuju u putovanju junakinje, ne kroz trivijalnu identifikaciju s njom, već na umetničkom nivou: kao da prisustvujemo stvaranju žene koja putuje i sveta koji se pred njom otvara.
Žarko Radaković je priznao da je ova knjiga za njega, ako ne najvažnija, onda sigurno najmarkantnije delo koje je preveo u svakom pogledu.
„Knjiga je veoma složena, nijedna pre nje nije bila takva u smislu rečenica koje su duge po stranicu i više, promišljanja, stila...“, kazao je prevodilac evocirajući uspomene na putovanje sa Handkeom koji je šestoricu prevodilaca poveo sa sobom na put planine Sijere de Gredos kako bi zajedno svi prevodili ovu knjigu.
Za Marjana Čakarevića ovo je vrlo kompleksna knjiga koja spada u najsloženije Handkeove poduhvate jer ispituje granice onoga što podrazumevamo pod umetnošću, kao i granice naše čitalačke pažnje, razumevanja sveta, doživljaja.
„U temelju svih Handkeovih dela, pa tako i ovog, stoji sintagma – „unutrašnji svet spoljašnjeg sveta unutrašnjeg sveta“, kako se i zove jedna njegova zbirka.
Unutrašnji svet bi bili ti emocionalni i psihološki impulsi koji na nas deluju i utiču na ono što radimo u spoljašnjem svetu. To mogu biti i knjige i umetnost. Onda dolazi drugi unutrašnji svet, jezgro, koji pokazuje kako bi trebalo taj svet da kreiramo“, kaže književni kritičar.
Čakarević ocenjuje da je Handke želeo da prikaže u kom smeru i kako bi trebalo da izgleda i da se piše roman danas:
„Knjiga je izašla 2002, a tri godine kasnije svet je slavio četiri veka ’Don Kihota’, prvog evropskog romana. Mislim da je Handke želeo da tim povodom prikaže kako bi četiri veka kasnije trebalo da izgleda roman. Zato kažemo da je ovo i Handkeov književni manifest.“
Sara Arsenović je ukazala na neobičnu piščevu odluku da za glavnog lika izabere ženu, i to bankarku, na vrhuncu karijere, moćnu ženu na visokoj finansijskoj lestvici…
„Ono što će čitalac prvo pomisliti je zašto bi neko želeo da napusti takav život, za kakvom vrstom spoznaje ona traga i gde želi da ode. Vrlo brzo u romanu shvatamo da je njen suštinski podsticaj – potraga za slikom.“
Arsenovićeva je povukla paralelu sa Prustom i fenomenom nehotimičnog sećanja kroz koji ostvaruje vezu između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.
„Prustovog junaka u delu ’U potrazi sa izgubljenim vremenom’ održava u životu potraga za takvom vrstom sećanja. To je ono što je kod naše bankarke suštinska stvar i ona će reći: ’Mene slike okrepljuju’. Njoj je važno da zadrži svoj glas i da se on čuje i često to pominje autoru koji piše knjigu o njoj. To možemo dovesti u vezu s prošlom njom. Važno je i pitanje privida stvarnosti. Da li je stvarnost kreiranih slika važnija od stvarnosti koja se događa oko nje. Handke stalno dovodi istinu u pitanje i divni su delovi u kojima on ističe važnost priče“, navela je.
Ovaj roman je, složili su se sagovornici, i tiha pobuna protiv trivijalizovanog sveta medija, i pokušaju da se rečima i slikama povrati dubina postojanja. Mediji proizvode sliku bez sadržaja, sliku bez iskustva.
Radaković je istakao da se Handke permanentno kreće i beleži svoja zapažanja:
„Taj njegov sukob sa medijima je i malo insceniran, više je to neka vrsta korigovanja i kontrole onoga šta mediji rade. Handke vrlo svesno odlazi napolje, pešači i gleda golim okom. To je ono što je suprotnost medijima, onima koji pišu iz glave, svoje verzije, a ne one koje su na terenu, istinite… Tako je bilo i kada je dolazio toliko puta na Balkan i zapisivao ono što je sam doživeo i osetio. Od toga je kasnije nastajao tekst. On je sentimentalno vezan za Jugoslaviju zbog svojih slovenskih korena. U planine Sijere de Gredos odlazio je kada nije dolazio u ove predele… U knjizi se to preplitanje može prepoznati…“
Na putu ka autoru, koji vodi preko Sijere de Gredos, junakinja nailazi na znakove neobjavljenog rata: eskadrile vojnih aviona, izbeglice koje se skrivaju u neobičnim, improvizovanim skloništima i gradove čiji stanovnici pokazuju bizarne psihološke traume... Marjan Čakarević kaže da je to jedan od važnih slojeva romana jer se Handke pita da li ratovi ikad prestaju ili je to jedan rat koji traje sve vreme, samo menja svoje mesto i načine…
„Zanimljiva su ta preplitanja o kojima govori Žarko. Postoje vremensko-prostorne membrane koje spajaju, na primer, Mileševu i planinu Sijere de Gredos kroz slike… Rekao bih da su to sve delovi našeg unutrašnjeg sveta – gde god da se nalazimo, on je u nama i naše asocijacije i sećanja tako spajaju svetove…“, kazao je i dodao:
„Ono što je od kapitalne važnosti za knjigu je to što sve vreme imamo lik autora koji je i u priči i na neki način izvan priče. To je treći sloj u kojem nam Handke pokazuje šta u stvari radi umetnost. Autor je tu kao zid i posrednik između nas i sveta teksta. U autoru ali i u bankarki mi prepoznajemo detalje iz piščeve biografije. Sam Handke progovara kroz različite likove!“
Radaković se složio istakavši da u razgovorima bankarke i autora provejava zapravo Handke koji i sam promišlja o književnosti.
„Ova knjiga je zato centar njegovog opusa, opus magnum, jer sve što je prethodno radio sažima se ovde, a i prejudicira sve ono što će napisati kasnije…“
Za sam kraj Marjan Čakarević je ocenio da je Handke želeo ovom knjigom da oda zahvalnost umetnosti koja ulepšava svet:
„Knjiga pokazuje čemu nas sve uči umetnost i uživanje u njoj, a uči nas upravo ljubavi prema svetu takav kakav je, ne kakav bismo mi voleli da bude, nego baš ovom sa svim ratovima, haosom, različitim ljudima i događajima… Taj svet treba voleti i o tome nam Handke sve vreme govori!“