U sredu 17. decembra 2025, u okviru inicijative „Razgovor sa Katedrom“ koju organizuje Katedra za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima Filološkog fakulteta u Beogradu, gostovao je pisac
Bojan Savić Ostojić.
Ovaj ciklus, u organizaciji prof. dr Branka Vraneša i doc. dr Irene Plaović, ugostio je dosad i autore i autorke kao što su Milena Marković, Lana Bastašić, Milosav Tešić i
Goran Petrović.
Sa piscem su u Sali 11 pred brojnim kolegama razgovarali Uroš Đurković (istraživač-saradnik u Institutu za srpsku kulturu Priština–Leposavić) i Aleksa Milenković (apsolvent srpske književnosti), dotičući se čitavog njegovog proznog opusa, sa posebnim naglaskom na „
Lusi“.
Upitan o tome ima li njegovo dosad objavljeno delo centar, autor je rekao: „U mom samodoživljaju, svaka nova knjiga poništava prethodnu. Meni je potrebno da razbijem prethodni kalup i da na najteži mogući način nađem novu formu. Ne zanima me da pišem ciklus knjiga na osnovu jedne forme koja je ostvarila određenu prođu. I ako mene pitate, uvek valja samo tekuća knjiga.“
Uroš Đurković je istakao da je u autorovoj poetici naročito zanimljivo nešto što se čini kao utišano i usputno. „A to zapravo pogađa u srž stvari. U ovim knjigama uvek imamo jedan plan koji deluje da je nenametljiv, ispod kojeg se događa bogatstvo.“ Nadovezujući se na to, Aleksa Milenković se osvrnuo na autorovu tehniku naracije. „Nonšalantno pripovedanje koje Bojan sprovodi iz knjige u knjigu zapravo je prikrivena namera da se stvari ne kažu očito, a da budu tu. Kao da se konstantno izbegava da se stvar reši i da jedino u tome opstaje.“
„To je sasvim tačno za ’Lusi’“, odgovorio je autor. „Želeo sam da Lusi, kao lik, ostane maglovita, neodređena, da izmakne. Hteo sam da dobije niz atributa, vrlo konkretnih, ali da se pod tom lavinom karakteristika izgubi kao celina. Ali ako postoji nešto stalno i u „Ništa nije ničije“ i u „Vremenu vode“ i u „Lusi“, to je jednostranost pripovedača. Postoji jedan i samo jedan ugao koji „tera svoje“. Roman-freska verovatno nastaje kad se na jedan događaj projektuje nekoliko uglova. Autori koji ih pišu često slove za virtuoze zato što koriste različite jezičke registre. Upravo to je meni strano. Kod mene uvek postoji samo jedna svest, koja ne dozvoljava pogled sa strane, ona je manična, monomanična.“
Autor se osvrnuo i na odsustvo politike u poslednjem romanu.
„Iako je smeštena na početak 2000-ih, ’Lusi’ ne govori o turbulentnom političkom stanju u zemlji već o turbulentnom odnosu dvoje mladih koji sazrevaju zajedno. To je još jedna stvar od koje se čuvam: ako izaberem opštepoznato vremensko-prostorno polje, tad ne želim iscrpno da predstavljam kontekst. Strano mi je dočaravanje, dovoljne su mi aluzije. U tom smislu ’Lusi’ nije nikakva freska. Ja ’makroscene’ ne bih umeo da napišem. A to je samo zato što mi mikroplan, detalj odvlači svu pažnju.“
Uroš Đurković je potom istakao da bi jedna konstanta opusa Bojana Savića Ostojića mogla biti put sećanja i istovremeno izbegavanje konačnosti. „Od ’Ništa nije ničije’, preko ’Vremena vode’ do ’Lusi’, sve čemu pisac teži jeste beg od rešenja. Za mene je ’Lusi’ roman o neuhvatljivosti sećanja. I o pitanju selekcije: u ’Lusi’ se čini da se dešava samo jedna šetnja (kao u ’Nema oaze’), a zapravo se događa ceo život. To nikad nije prebojeno metafizičkim svetlom, ali je izuzetno efektno, u najboljem duhu proze hodanja
Petera Handkea ili Roberta Valzera...“
„San mi je“, odgovorio je autor, „da napišem knjigu koja bi se zvala ’Zgubidan’. O nekom ko samo stoji, bleji, prati dešavanja, najčešće dramatična, i ne radi ništa. Samo gleda. Ništa ne propušta, nijedan detalj. A svaka celina mu izmiče.“
Foto: Ivan Praštalo