Laguna - Bukmarker - Puškinov ponos: kako je velikan ruske književnosti odao počast svojim afričkim precima - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

Puškinov ponos: kako je velikan ruske književnosti odao počast svojim afričkim precima

Puškinov pradeda, pripadnik crne rase, otet je kao dete i odgajan je na dvoru Petra Velikog. Novi prevod Puškinovog dela sadrži malo poznatu istoriju porekla ruskog Šekspira.

Za Ruse, Aleksandar Puškin nastanjuje prostor koji je nezavisan od ukusa, u kom je nacionalizam subjektivnoj umetnosti dao težinu činjenične izvesnosti. On je neprikosnoven otac ruske književnosti, na isti način na koji je to Šekspir za Britance. S obzirom na pomalo uskogrudu politiku moderne Rusije, teško je zamisliti da je autor „Evgenija Onjegina“ bio ne samo pobornik multikulturalizma i međunarodne razmene, već je i sam bio primer toga: Puškin je bio plod mešanja rasa i veoma se ponosio svojim afričkim poreklom.
 
Njegov pradeda Ibrahim Petrovič Hanibal, verovatno je rođen 1696. na prostoru na kom se danas nalazi granica između Kameruna i Čada. Hanibal je kao dete kidnapovan i odveden i Konstantinopolj, odakle ga je, što je opisano u jednoj pomalo konfuznoj književnoj napomeni, „spasao“ jedan Tolstojev predak, (sam Puškin je upotrebio izraz – vïruchiv – u napomeni iz 1824.) i predstavio ga Petru Velikom.

Za Hanibala jedan oblik ropstva je zamenjen drugim, ali je kao paž, poslušnik i egzotični miljenik na dvoru, vodio mnogo glamurozniji život. Nakon što je stekao vojno obrazovanje u Francuskoj, uzdigao se do statusa plemića i umro je kao general-major koga je služilo stotine sluga: aristokrata crne rase koji je pod sobom imao kmetove bele rase u severnoj Evropi u 18. veku.
 
Puškin je pokušao da pronikne u život svog pretka u nezavršenom istorijskom romanu koji je počeo 1827. godine „The Moor of Peter the Great“ („Mavar Petra Velikog“). U jednom odlomku, u koji je autor upisao i sopstvena iskustva sa predrasudama, opisano je divljenje koje prema Ibrahimu pokazuju mnoge žene u Francuskoj, ali „ova radoznalost, prikrivena očiglednom blagonaklonošću, vređala je njegovo samopoštovanje“. On „zavidi ljudima koje niko ne primećuje, smatrajući njihovu beznačajnost srećom“. On očekuje „podsmeh“. A kada se zaljubio, to je bilo u Kontesu D, koja je „Ibrahima primila ljubazno, ali bez posebne pažnje. To mu je laskalo.“
 
Jednostavno i uzbudljivo napisan – lako je zamisliti da se razvije u igrokaz – fragment je ipak izuzetno suptilan. Ironija je toliko suptilna, da je dostojna Džejn Ostin, kao kada Puškin zamišlja šta je Kontesa „pronašla privlačno u toj crnoj kovrdžavoj glavi među belim napuderisanim perikama u njenom salonu“, ili kada istražuje Ibrahimove predrasude o seksualnim motivima žena koje ga okružuju.
 
Ova podvojenost bila je ključna za Puškinov identitet. Ponekad je svoje afričko poreklo koristio da se prikaže kao bajronovski heroj autsajder, kao kada u „Onjeginu“ govori o „svojoj Africi“, kao da je nekad bio tamo. Američke robove, nazivao je „svojom braćom“ dok je istovremeno imao ruske robove, naglašavajući – kako nalazimo u Nabokovljevom prevodu njegove poeme iz 1830. „Moj rodoslov“ – da je Hanibal bio „Carev blizak prijatelj, a ne rob“. U drugim prilikama, pokoravao se opštim stereotipima, kao kada zamišlja Ibrahima „u kom ljubomorno [počinje da] ključa afrička krv“ – što je bila aluzija na društvena ogovaranja koja su se odnosila na samog Puškina nakon njegovog  tragičnog dvoboja.
 
Kao ljubavni roman sa istorijskom pozadinom „Mavar Petra Velikog“ možda ne bi bio Puškinovo najznačajnije delo. Ali time što ga nije završio, lišio nas je nečeg još izuzetnijeg: detaljnog portreta intimnog života crnog Rusa sa početka 18.veka, koji je napisala osoba tamne puti, ali koja uživa sve privilegije i poštovanje bele rase. Nemoguće je proceniti na koji način bi ovakav revolucionarni roman koji je napisala toliko važna književna figura uticao na zapadnjačku književnost.
 
Autor: Džonatan Mekalun
Izvor: theguardian.com


Podelite na društvenim mrežama:

dve knjige s ai naslovnicama izbačene iz trke za novozelandsku književnu nagradu laguna knjige Dve knjige s AI naslovnicama izbačene iz trke za novozelandsku književnu nagradu
25.12.2025.
Među istovremeno bizarnim i tužnim vestima koje govore o problemima sa veštačkom inteligencijom, našla se i vest da su dva romana, koja su bila u trci za prestižnu novozelandsku književnu nagradu „Oka...
više
iz ugla prevodioca tajna božićna biblioteka dženi kolgan laguna knjige Iz ugla prevodioca: „Tajna božićna biblioteka“ Dženi Kolgan
25.12.2025.
Britanska autorka Dženi Kolgan, koja je nedavno bila gost Beogradskog sajma knjiga, napisala je dosad tridesetak knjiga od kojih su mnoge objavljene i kod nas. Najčešća tema njenih romana, osim ljubav...
više
prikaz romana optički nišan pavijani, mandrili i hiljadu papirnih ždralova laguna knjige Prikaz romana „Optički nišan“: Pavijani, mandrili i hiljadu papirnih ždralova
25.12.2025.
Neka pažljivo sprovedena statistika verovatno bi pokazala da najčešću temu u ovdašnjoj književnosti (ali i kinematografiji), pored ljubavi i istorije – uz to sa njima nekako neizbežno i neraskidivo sp...
više
prikaz romana humano preseljenje baba gizina sadržajna smrt laguna knjige Prikaz romana „Humano preseljenje“: Baba Gizina sadržajna smrt
25.12.2025.
„Prošlost je istorija, budućnost je misterija“, mantraju zavisnici na seansi. Ispostaviće se, međutim, da postoji i mnogo toga istorijskog i misterioznog između te dve imaginarne tačke – postoji višed...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.