Goran Marković objavio je niz zapaženih romana, među njima bestseler „
Beogradski trio“, prije nekoliko godina. Kao filmski režiser već skoro pet decenija na sceni, od čuvene „Nacionalne klase“ iz 1979. s Draganom Nikolićem pa do sve do danas, umjetnik koji ima mnogo toga za reći i ispričati – uprkos političkim strukturama u Srbiji koje mu tu mogućnost osporavaju.
Amir Kamber za WDR razgovara s
Goranom Markovićem o napetim vremenima i političkim pritiscima u Srbiji. Marković je stvorio monumentalno filmsko djelo, trenutno se više posvećuje pisanju. Zašto? Može li se čitajući knjigu gledati film? Kako?
Gospodine Markoviću, vaše knjige se čitaju kao da se gleda neki vaš film.
Pa da, ja se na neki način bavim pisanjem zato što nisam u mogućnosti da se bavim snimanjem filmova. Meni su ovde zatvorena sva vrata za snimanje i ja sam na neki način, hajde da upotrebim tu već izlizanu rečenicu, ja sam ovde zabranjen, u Srbiji. Meni su oduzeli već baš taj film. Doktor D je trebalo da se snima, dobio sam novac od Filmskog centra Srbije, cifra je bila određena, kad je bez reči samo skinuto to i niko mi nikad ništa nije objasnio zašto. Jasno je da su oni prepoznali to što ste i vi prepoznali, što mi je drago, ali ja nisam nigde to eksplicitno rekao. Ali dobro, to je druga priča. Ja sam ovde, dakle, na neki način zabranjeni autor i onda se već duže bavim pisanjem, a pisanje je, u mom slučaju, dosta slično onome što sam radio na filmu. Primetili ste možda da forma tih mojih knjiga ima jedan kvazidokumentaristički izgled. U stvari masa stvari je izmišljena, ali to je ono što sam ja radio uvek i na filmu. Ja izmislim stvari i onda pokušavam pred kamerom to da napravim, da to izgleda verodostojno, da liči na život, da liči na istinu, iako je to sve samo izmišljotina i ništa više.
Godinu dana nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je filmu trenutno Srbija u vašim očima, koji je to žanr?
Pa to je, kako da kažem, saspens, napetost. To nije žanr, to je način izražavanja. Imaju mnogi žanrovi to, kriminalistički, horor i tako dalje, uglavnom ti filmovi koji se bave mračnom stranom čoveka, oni imaju tu napetost kao centar interesovanja. Mi se nalazimo u vrlo napetoj situaciji, i moram da citiram Hičkoka, najvećeg majstora napetosti, koji je rekao: „Ja zapravo celog života razapinjem jedan konopac između dva čekrka i zavrćem te čekrke, napinjem taj konopac i nastojim da to uže pukne što kasnije.“ To je princip napetosti. Dakle, to je ono što mi sad imamo: uže zategnuto do krajnjih granica i mi svi čekamo šta će biti, kad će pući. A pući će sigurno.
Vaša prognoza je da mora pući?
Naravno, to je neminovno. To zna čak i onaj koji se nalazi u tom užetu. On to zna vrlo dobro. Pitanje je samo što će se prilikom pucanja desiti, da li će ta otkinuta nit nekog povrediti ili će se desiti relativno civilizovano, što je vrlo teško u ovim krajevima, kao što i sami znamo.
Autori: Amir Kamber, Davor Korić, Nada Pester
Izvor:
www1.wdr.de