Promocija knjige „
Kad zvona zaneme“
Vlade Arsića održana je u četvrtak 13. novembra u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC, koja je bila ispunjena do poslednjeg mesta.
Pored autora, govorili su
Vanja Bulić, pisac i novinar, i pisac
Aleksandar Tešić.
Roman „Kad zvona zaneme“ Vlade Arsića govori o nacionalnoj i individualnoj drami, s radnjom koja se proteže trideset godina.
U trenutku dok Udba u posleratnom Beogradu razdvaja „žito od kukolja“, islednici hapse i vremešnog lekara Andriju Srećkovića, optuženog da je pomagao i lečio narodne neprijatelje. Uvereni da je starac konačno dolijao i da će morati da „plati za sve“, i ne slute da se agonija nesrećnog sužnja već završila tridesetak godina ranije u Valjevu, u gradu u kome je izgubio sve što je mogao.
Pred starčevim očima, u memljivoj ćeliji Udbe u Đušinoj ulici, nižu se najstrašniji prizori iz života njegove porodice, a verovatno i najteži u istoriji čitavog naroda. „Srbija je na kolenima“, pisao je Arčibald Rajs o tom periodu, opisujući tok epidemije pegavog tifusa koji nas je i bukvalno doveo na rub biološkog opstanka.
Vanja Bulić je kazao da ga je ovaj roman veoma asocirao na „Vreme smrti“ Dobrice Ćosića:
„Kada sam pročitao knjigu, pomislio sam koliko malo znamo o tom periodu Prvog svetskog rata. Imamo mnogo istorijskih rupa u našem učenju. Toliko toga su nam pogrešno predstavili ili nisu uopšte. Ova knjiga je o tom teškom periodu i sudbini naroda, zato je, između ostalog, vrlo dragocena.“
Vlada Arsić je istakao da u mnoštvu istorijskih likova do kojih je došao istražujući bogatu građu i kojima je odao poštovanje ovom knjigom, ipak najveću pažnju u romanu privlači fiktivni glavni lik.
„Doktor Andrija Srećković je jedini među njima fiktivni lik, mada smatram da on zapravo predstavlja narod, narod koji strada anoniman. Upravo je njegova lična nesreća kada gubi ženu i dva sina, u stvari nesreća srpskog naroda u tom period“, naveo je autor i dodao:
„Kada neko danas pita gde je bila valjevska bolnica, kažem mu da je bila – svuda. Sve što se moglo pretvoriti u bolnicu, od gimnazije, trgovinskih magacina, sale bioskopa, sve je bila bolnica. I opet nije bilo dovoljno mesta za sve da im se pomogne. U Valjevu je za tih šest meseci umrlo više ljudi nego što je imao taj grad stanovnika pre vrata. Živelo je osam hiljada ljudi, sahranjeno deset, jer se u jednom trenutku u Valjevu sabralo sto hiljada izbeglica koje su bežale pred strahovitim terorom koji je išao sa austrougarskom vojskom.“
Vanja Bulić se nadovezao rekavši da je u knjizi dosta istorijskih podataka koje je Vlada Arsić na divan način provukao kroz živote likova.
„Pominje se i Nadežda Petrović… Bilo je toliko ljudi koji su žrtvovali svoje živote samo da bi pomogli bolesnima. Mnogo je rukavaca koja ova knjiga ima. Neke od najstrašnijih scena čak nisu vezane za Prvi svetski rat, nego za Drugi. Mnogo je tu sudbina, priče koje se ponavljaju, zločini koji su strašno opisani. Ali knjiga ima divan kraj… Malo je ovakvih romana“, ocenio je Bulić.
Aleksandar Tešić je istakao da postoji određena paralela između 1946, kada se odvija jedan deo radnje u Beogradu, i za vreme Prvog svetskog rata, kada se odvija drugi, a svaki period veoma je težak za glavnog junaka.
„Možda je ta 1946. još teža jer su u pitanju njegovi ljudi, zemljaci koji su činili veliku nepravdu i prema njemu i neistomišljenicima. Vlada je uspeo da kroz fiktivan lik spoji ta dva perioda koja su najteža u našoj istoriji. Toliko je tuge i strašnih sudbina, ali kao što je rekao Vanja, sâm kraj romana ipak daje nadu“, složio se Tešić.
Bulić se nadovezao ističući da su doktora osudili zato što je do kraja poštovao kodeks, i ostao pravi lekar, bez obzira na to ko je bolesnik.
Ova knjiga postavlja i pitanje dokle ide ljudsko zlo, a sa druge strane prikazuje ogromnu žrtvu naroda koji je život drugog postavljao ispred svog. Među njima i žene koje su često bile zanemarivane i nedostojne časti, a mnogo su izgubile.
„Jedna od žena opisujući rat kaže: ’Muška igra u kojoj se vi muškarci tučete, ubijate, borite, primate odlikovanja, a žene, koje kao nisu deo rata, jedine gube sve – muževe, decu, braću.’ One idu za njima, napuštaju ili čuvaju domove, pomažu, previjaju, peru krvave košulje… Žena je ta koja je najveća žrtva u svakom sukobu, a često je bila potcenjena i nedostojna viteškog čina“, naglasio je autor.
Vlada Arsić je priznao da mu je bilo teško da nađe pravi način kako da završi knjigu koja je puna svih tih nesreća i muke naroda:
„Morala je da ima srećan kraj. Ali kako to da napravite sa junakom koji ima osamdeset godina, koji je izgubio oba sina i nema nikoga na ovom svetu?! Međutim, uspeo sam, i smatram da se knjiga završava onom porukom da život uvek nadvlada smrt i da uvek, kao voda, nađe način da izađe na svetlost dana, kakav god mrak bio!“