Izvorno, bajke nisu bile namenjene deci, njihova poučna funkcija sadržala je manje čisto didaktične, a naglašenije ironične tonove, sa čime su u skladu stajale groteskna slikovnost, uznemirujuća atmosfera i ne toliko prikrivena arhetipska simbolika. Kako je s vremenom preovladavala transformacija žanra u
bezazlenije, ali psihoanalitičarima svejedno beskrajno inspirativne priče za decu, ustalio se pogled na bajke kao fantastično i ne toliko ozbiljno štivo. Ako mu se zreliji uopšte i vraćamo, to se dešava upravo kroz traženje prvobitnih slojeva ili preinačavanja, odnosno, okretanje anti-bajci. Tako u novom-starom obliku dolazi do obnove književnog, sve popularnijeg fenomena
bajki za odrasle, mada se u stvari radi o povratku prirodi nečega odavno postojećeg.
Bajke su svojim provokativnim, nedovoljno zabašurenim sadržajem služile u isti mah inicijacijskoj i terapeutskoj svrsi: suočavanju, prevazilaženju, očvršćavanju. Relativno okoštala i prepoznatljiva, a ipak stilskim eksperimentima podložna forma čini da se njihovo prisustvo makar u tragovima uočava unutar mnogih savremenih romana ili priča. Naročitu primenljivost daje im činjenica ukorenjenosti u folkloru, uvek omiljenom i nepresušnom izvoru nadahnuća. Kratki roman podnaslovom određen kao bajka mozaične strukture, koji pred čitalački sud stavlja
Tanja Milenković (talentovana ilustratorka i autorka književnog bloga
Čitanja Šagane), proizvod je svih nabrojanih uticaja i
škola.
„
Začarana krv jednoroga“ ima namerno nelinearan pripovedački i vizuelno smenjujući sled, čiji relativno ujednačen, mračan ritam adekvatno sugeriše nimalo jednostavnu, mada tako prisutnu temu. Osmišljen je kao mešavina naglašeno ispovednog toka svesti, borbe sa duboko traumatizovanim, iskrivljenim predstavama i upornih pokušaja da se put kroz taj mračni tunel prokrči snagom stvaralačkog poriva. Iz guste mreže glasova, vizija, motiva-skrivalica i mitološko-fantazijskog repertoara koji mlada autorka dobrim poznavanjem aktivira, alternira i koristi da ispriča skoro biografsku povest, izranja jednostavna, ali zato ništa manje teška i strašna
studija slučaja. Mlado biće, u najosetljivijoj razvojnoj fazi, usled zanemarivanja, zlostavljanja i nemoći da se adekvatno prilagodi, pored prezrive i na granici sa monstruoznim samounižavajuće slike, ispoljava i destruktivne misli (prema drugima), postupke (prema sebi), navike...
Simbolički jezik služi da zaogrne, nikako i sakrije, teme predatorstva, vršnjačkog nasilja, fizičke, psihološke, čak i nacionalno-kulturološke „drugosti“, neuklopljenosti/sindroma autsajdera, telesne dismorfije i poremećaja u ishrani, zloupotrebe supstanci i samopovređivanja. Zahvaljujući služenju metaforama jelena i srna, jednoroga (tradicionalno magičnih, devičanski čarobnih i retkih bića), ali i vukova, vrana, kentaura i veštica, Tanja Milenković uspešno dočarava jedan od mogućih mehanizama odbrane, bekstva, ali i spasa fluidnog, iz jedne perspektive u drugu bežećeg, protagonistkinjinog
ja.
Kao ishodište se nudi i podstiče upravo pronalaženje osobenog, ličnog načina izražavanja i oglašavanja – kroz umetnost. Ipak, ostavljena je upozoravajuća ambivalencija: stvaralački čin, kao rezultat naših prikupljanih tuga, ozleda i frustracija, barem isprva ne mora imati isključivo plemeniti karakter. Mnogo je ovde razoružavajuće tuge bića koje tek upoznaje život, a već ga ranjavaju surove zakonitosti, merila i kalupi, očekivanja od „uzorne“ devojčice (buduće žene), namerno i efektno prikazanih kroz ritualnu formu. Na trenutke naivnim, a već drugog momenta iznenađujuće gnevnim okom i tonom, knjiga koja umesto uspavljivanja ili uljuljkivanja u maštarije izaziva stanje napete budnosti, u krajnjem ishodištu vodi pročišćenju.
Empatično se obraćajući ne samo sadašnjim mladima, nego i deci u nama koja možda još povremeno traže tu iskricu nade pri evociranju teške borbe za prihvatanje sebe, Tanjin prozni debi svrstava se tik uz još jedan aktuelni roman, „
Čovjek vuk“ Mihaele Šumić. Oba dela pokazuju nepokolebljivu budnost, osvešćenost, dobro baratanje mitopoetskim srodstvima, ali pre svega darovitost mladih naslednica Anđele Karter.
Autor: Isidora Đolović