Rođena u San Dijegu, kao dete kineske imigrantkinje i kinesko-američkog kuvara morske hrane, Geritsen je na nagovor roditelja upisala i završila studije antropologije, a zatim i medicine na Univerzitetu u San Francisku. Kao lekar radila je u Honoluluu kada je i počela da piše, ali najpre romantične trilere. Sve knjige iz serijala medicinskih trilera objavila je Laguna u čijem je izdanju izašao i najnoviji roman „
Znam jednu tajnu“.
U najnovijem romanu poznati tandem Ricoli–Ajls suočava se sa bizarno insceniranim ubistvom producentkinje horor filmova. Na mestu zločina suočiće se sa neobičnim prizorom: žena naizgled spokojno leži u krevetu, a oči su joj pažljivo uklonjene i smeštene na dlan. Kad se pojavi još jedno beživotno telo, detektivka i medicinska istražiteljka shvataju da ubica ima u vidu još žrtava. Roman „Znam jednu tajnu“ povod je za ekskluzivan intervju koji je bestseler autorka dala Večernjim novostima.
Kažu da ste vrlo rano, već sa 12 godina, odlučili da želite da budete spisateljica. Šta je presudno uticalo na tu odluku?
Kao dete bila sam veliki čitalac i provodila sam sate u biblioteci, što me činilo beskrajno srećnom. Posebno sam volela serijal misterioznih romana za mlade, u kojima glavnu ulogu ima osamnaestogodišnja detektivka Nensi Dru. Ona je inspirisala mnoge američke spisateljice krimi romana jer nam je bila uzor: pametna, snalažljiva i nezavisna. Nisam želela samo da budem poput Nensi, već i da pišem priče o njoj, ili o sličnim likovima. Međutim, kada sam ocu rekla da želim da budem spisateljica, on mi je rekao da od toga ne može da se živi. Na njegov nagovor, postala sam lekarka.
Zanimljivo je da ste književnu karijeru započeli serijalom romantičnih trilera. Šta Vas je navelo da promenite žanr?
Dok sam radila kao lekarka, čitala sam romantične trilere kako bih se opustila posle napornih dana. Kombinacija misterije i ljubavne priče činila je te romane napetim i emotivnim. Kada sam otišla na porodiljsko odsustvo sa svojim prvim sinom, konačno sam imala vremena da napišem svoj roman, i odabrala sam žanr koji sam tada čitala. Nakon što sam napisala devet romantičnih trilera, došla sam na ideju za nešto sasvim novo – medicinski triler pod nazivom „Ukleta berba“ (
Harvest). Ogroman uspeh te knjige naveo me je da napustim romantične romane i potpuno se posvetim medicinskim trilerima.
Kako je nastao roman „Ukleta berba“, prvi iz serijala medicinskih trilera?
Razgovarala sam sa jednim penzionisanim detektivom koji je nedavno bio u Moskvi. Ispričao mi je da deca nestaju sa ulica, a lokalna policija veruje da ih otimaju i šalju u inostranstvo kao donore organa. Bila sam užasnuta idejom da decu kidnapuju, otvaraju i ubijaju zbog organa. Nedeljama nisam mogla da prestanem da mislim o tome. Tako je nastala „Ukleta berba“, knjiga o ilegalnoj trgovini ljudskim organima.
U kojoj meri je posao lekara kojim ste se jedno vreme bavili, uticao na Vaše književno stvaralaštvo?
U velikoj meri – omogućio mi je da pišem realistične scene o lekarima i bolnicama. U četiri medicinska trilera doktori su glavni likovi, a u priče sam utkala i svoja lična iskustva iz prakse. Kasnije, kada sam počela da pišem kriminalističke romane, iskoristila sam svoje medicinsko znanje za lik doktorke More Ajls, forenzičke patologinje. Kada god se u pričama pojavi ubistvo, obično postoji i lekar ili patolog kao lik.
Da li ste imali stvarne uzore za svoje popularne junakinje Džejn Ricoli i Moru Ajls?
Džejn Ricoli inspirisale su žene policajci koje sam upoznala u Bostonu dok sam istraživala za roman „
Hirurg“ (
The Surgeon). Pošto rade u pretežno muškom okruženju, moraju biti izuzetno čvrste i sposobne kako bi stekle poštovanje. Tokom prve posete odeljenju za ubistva u Bostonu, upoznala sam 12 detektiva, a među njima je bila samo jedna žena. Kada sam se nekoliko godina kasnije vratila, ta žena je već napustila odeljenje. Tada sam shvatila koliko je teško biti žena detektiv. Što se tiče More Ajls, ona sam zapravo ja. Na mnogo načina, Mora je moj blizanac: obe smo medicinski obrazovane, verujemo u nauku i introvertne smo. Mora vozi isti auto kao ja, pije isto vino i svira klavir, baš kao i ja. Obe želimo da verujemo da postoji logično objašnjenje za sve što se dešava u životu.
Na koji način dolazite do tema za romane, koliko radite na rukopisu i sa kojim dilemama se suočavate?
Inspiraciju crpim sa raznih strana – iz razgovora, novinskih članaka, istinitih zločina, pa čak i ličnih iskustava. Na stolu držim fasciklu sa zanimljivim isečcima iz novina. Ponekad prođu godine dok ne smislim kako da upotrebim neku ideju, a onda se iznenada pretvori u zaplet! Pisanje romana može trajati godinu ili dve, u zavisnosti od potrebnog istraživanja (na primer, „Gravitacija“ mi je oduzela tri godine). Pošto ne radim detaljan plan zapleta unapred, već pišem iz momenta, uvek naiđem na kreativnu blokadu. Obično se to dešava na sredini knjige, kada ne znam šta se dalje dešava i moram da otkrijem. Nekada čak ne znam ko je ubica, već moram da nastavim da pišem da bih saznala. Naučila sam da sebi dozvolim da napišem lošu prvu verziju, jer verujem da ću kasnije uspeti sve da popravim.
Šta mislite o seriji „Ricoli i Ajls“, koja je snimljena prema vašim knjigama?
Serija je prilično drugačija od knjiga. Dok su moji romani mračni i ponekad veoma uznemirujući, serija je laganija i likovi su daleko glamurozniji. TV verzija se više fokusira na odnos između Džejn i More i sadrži mnogo više humora, što je, verujem, jedan od razloga njene popularnosti.
Ostajete li verni svojim junakinjama ili razmišljate o novim likovima?
Trenutno sam fokusirana na nov serijal
Martini Club, o pet penzionisanih špijuna koji žive u malom mestu u Mejnu. Kako starim, sve više me zanimaju stariji likovi, pa sam u prvoj knjizi serijala
The Spy Coast predstavila Megi Bird, bivšu špijunku koja sada ima šezdeset i neku godinu. Serijal je inspirisan mojim rodnim gradom, u kojem zaista ima mnogo penzionisanih pripadnika CIA.
Šta je najvažnije da bi jedan triler postigao uspeh?
Zanimljivi likovi koji se suočavaju s teškim situacijama. Dobar zaplet nije dovoljan; potreban mi je lik koji će me držati prikovanom za priču, čak i ako ga ne volim.
Čitaoci s nestrpljenjem iščekuju svaku Vašu novu knjigu. Šta mogu da očekuju sledeće?
Moj sledeći triler je treća knjiga u serijalu
Martini Club, pod nazivom
The Shadow Friends, u kojoj se ponovo pojavljuju petorica penzionisanih špijuna iz Mejna.
Autor: Dragan Bogutović
Izvor: Večernje novosti