Scenarista „
Dauntonske opatije“
Džulijan Felouz u romanu „
Nedovršena prošlost“ vraća nas u London šezdesetih godina prošlog veka, ispisujući priču o više nego uzbudljivoj potrazi jednog bogataša za mogućim naslednikom.
Za početak nekoliko smernica, kanda, nužnih da bi se precizirao kontekst i ciljani okvir ne samo ovog konkretnog romana Džulijana Felouza, nagrađivanog scenariste Altmanovog filma „
Gosford park“ i kreatora silno voljene i popularne serije „Dauntonska opatija“, nego, sva je prilika, i čitavog jednog kraka savremene a komunikativne književnosti, iz koje se barem povremeno „ispili“ i poneki punokrvni bestseler.
Naime, dešavalo se to, naravno, i ranije, ali posebno u poslednjih nekoliko decenija, da su u knjižarsku ponudu nahrupili i autori koji su inicijalno scenaristi, koji stvaraju uz zanatsku svest o priči koja bi izvorno bila učinkovita u filmskom ili televizijsko-serijskom mediju i koji zapravo scenarije, čekajući pravu priliku za to, pred publiku prvo iznesu u vidu romana. A i iz kojih se jasno nazire taj scenaristički pedigre i gde je tretman naracije, ritma pripovedanja i priče u celini saobrazan učenjima filmske dramaturgije i na nju oslojene naratologije. Sada imamo priliku da vidimo kako ta „mustra“ i taj digresivni i zaobilazni put funkcioniše u slučaju Felouza i njegovog pozamašnog romana „Nedovršena prošlost“.
Sve u ovom romanu sugeriše na očigledan potencijal za, reklo bi se, organsku i nimalo usiljenu transformaciju u neki budući film ili seriju. To je evidentno, a toga je očito u potpunosti bio svestan i Felouz, koji, pored toga, ovde radi ono što instinktivno najviše voli i najpotpunije oseća, zadržavši se u svetu uglavnom kmezave, sobom opsednute i neproduktivne (britanske) aristokratije, koja je onda, kao takva, s puno prava zaslužila prezrivi prekor i blagu sprdnju na račun svojih brojnih i lako zametljivih manjkavosti.
To nam u „Nedovršenoj prošlosti“ stiže iz metaforičkih „usta“ i sveukupnog svetonazora neimenovanog autora, koji i sam možda potiče iz istih socio-ekonomskih i klasnih krugova. Njega poziva stari prijato-neprijatelj (engleski tu ima zgodan kliping, odnosno, kovanicu –
frenemy (
friend +
enemy), što će reći prijatelj koji je istovremeno i neprijatelj i obratno, neko koga istovremeno smatramo i bliskim i suparnikom/rivalom/izvorom frustracija i iritacije); to je bogati aristokrata na umoru, koji je, usled zaušaka preležanih u zrelo doba, ostao bez naslednika, a koji je, imajući u vidu svoju burnu erotomansku i zavodničku prošlost, potpuno ubeđen da tamo negde sigurno ima barem jednog potomka imena i imetka. Već na toj tački Felouzova „Nedovršena prošlost“ zadobija pun okvir
whodunit misterije (dakle, misterije u kojoj se obično traga za ubicom, počiniocem nekog zločina (a više je osumnjičenih), dok se ovde, eto, traga za naslednikom/naslednicom, a mnogo je majki-kandidatkinja u opticaju).
Felouz vešto spaja nekoliko samo nominalno oprečnih stvari – dramu umirućeg (pomalo i identitetske podvrste, jer dobar deo naših identiteta društvo i mi sami konstruišemo u vezi sa porodom i ovakvom ili onakvom nam prošlošću), društvenu hroniku, suptilno i neinvazivno jetku satiru na račun idejne jalovosti britanske aristokratije, nepopravljivo zanesene autodramama, dok se svet oko njih temeljno menja ili čak i raspada, te priču o prijateljstvu koje to nikada možda zbilja nije ni bilo ili naprosto nije išlo u korak sa ovakvim ili onakvim sazrevanjem aktera... Sve to nam stiže „u oblandi“ zanimljive, implikacijama bogate priče, koja se lako prati i čiji autor ima šta da kaže o klasi kojom je tako silovito fasciniran, a sve to, da ponovimo, prilikom čitanja ostavlja baš snažnu impresiju literarne građe koja jednostavno samo čeka i vapi da, u skladu sa svojom biti, što pre bude preinačena u film ili televizijsku seriju.
Autor: Zoran Janković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 52