
Laguna me je prijatno iznenadila i obradovala uspostavljanjem biblioteke
Bez prevoda. Konačno nam postaju dostupni autori, dojučerašnji državljani/državljanke iste zemlje. Što je najvažnije, nikakvi lektori ne prčkaju po njihovim tekstovima. Nema posrbljavanja tekstova napisanih na zapadnoj varijanti istog jezika. Ugođaj je potpun. Oduvek sam znala da razvijanje različitih varijanti zapravo istog jezika samo obogaćuje moj, čineći ga interesantnijim, potpunijim. Bravo za Lagunu.
Slavenku Drakulić čitam od ranih osamdesetih. Hrabra, beskompromisna, direktna, književnica i novinarka koja donosi uvek sveže ideje, popravlja nas. Rođena polemičarka. Laguna je objavila njene dve zbirke pripovedaka i dva romana. S obzirom na to da je Slavenka vrlo prilježna i da postoji još čitav niz njenih knjiga koje su nam godinama teško dostupne (cene knjiga u Hrvatskoj su znatno više od ovdašnjih), nadam se da ćemo imati priliku da čitamo još neke Slavenkine knjige.
Od kada je Alis Manro dobila Nobelovu nagradu, mnogi pisci su se okrenuli baš pripovetkama. Ruku na srce, pripovetke su verovatno bliže savremenom čitaocu (ipak su brojnije). Vreme romana reka je uglavnom prošlo. Ne sasvim, na Elenu Ferante ćemo se uskoro vratiti, ali nema mnogo književnica spremnih da godine rada ulože u pisanje dugačkih romana.
„
O čemu ne govorimo“ – upravo tako je Slavenka naslovila svoju uzbudljivu zbirku većinom autobiografskih pripovedaka.
Već sa prvom pričom –
Strah deteta od ulaska u more – pridobila nas je. Prosto morate osetiti nežnost prema devojčici koja se boji da pusti korak u morskom plićaku. Uopšte, od prve do poslednje priče onaj ko čita identifikuje se sa junakinjom priča. Ko još nema u svom detinjstvu nekog „ćoru“, čija postupanja su izazivala nerazumevanje, podsmeh, pa čak i osude? Dete koje teško odlučuje da zagazi u more, da se otisne malo dalje od obale, ne nailazi baš na razumevanje, a ono ne vidi dno, ne vidi šta je pod vodom, kratkovido je. Niko ne primećuje da mu je potrebna korekcija vida, ni roditelji, ni prijatelji, tek školski lekar... A priča se ponavlja i sa drugim detetom u porodici, ali i kasnije sa detetom tog deteta.
Pripovetke slede različite razloge zbog kojih ne progovaramo o našim unutrašnjim patnjama, izneverenim očekivanjima, neispunjenim devojačkim snovima, bolestima, smrtima, nesrećama, bolima, gubicima, prevarama, izdajama, poniženjima, promašajima, stidu, neuspesima, starosti.
Najteže mi je pala pripovetka
Izgubljena. Klasična priča o nasilju u porodici. Trebalo je mnogo snage da se suoči sa puzećim nasiljem u porodici, podmuklim, prikrivenim, ali razarajućim i ispljune bolna iskustva kroz koja žene prolaze.
...prijateljice koje su ti govorile da veza ne mora biti takva i da on nije bog, ali ti si im odgovarala da one ne razumiju, kako će razumjeti tvoju poniznost u ponašanju, pa on nije htio ni jesti dok mu ti ne postaviš stol i napuniš tanjur i čašu, ni kruh ne bi narezao sam, a ti si vjerovala da je to znak njegove izuzetne vezanosti za tebe i vraćala si to pokornošću koju (tvoj) otac nije mogao gledati, nije više dolazio u posjetu ni za praznike, imao je visoki tlak i već dok bi mu ulijevala juhu u tanjur, pocrveneo bi zbog neke Njegove primjedbe ili čak na rečenicu dodaj mi sol (bez molim te, naravno), uskoro još bi samo pozvonio na ulazu, dijete je samo silazilo držeći se čvrsto za ogradu stepeništa da ne padne, ti nisi mogla ništa promijeniti, predala si se, predala si se Njemu.
Svi elementi nasilja su tu: izolovanje od onih koji mogu pružiti podršku; stavljanje muškarca u prvi plan, njegova enormna zahtevnost, neravnopravan položaj, zapravo emotivno ucenjivanje partnerke uslugama koje se od nje očekuju, neuzvrćanje dobra dobrim... Sve rđave osobine eskalirale su kad se junakinja razbolela, kad je trebala pomoć, kad je trebalo preuzeti brigu o detetu. Tako se stiže pred vrata ludnice.
Iako su sve priče ispričane u prvom licu (žensko pismo), Slavenka ovu priču ne imenuje među lične priče za razliku od one o kovidu i o testamentu.
Pripovetku O čemu ne govorimo, po kojoj je i čitava zbirka dobila ime, očigledno autorka smatra bitnom, za detabuiziranje jednog od još uvek snažnih tabua na ovim prostorima. Iako zasigurno znamo da ćemo kad-tad napustiti ovaj svet (nikome nije pošlo za rukom da izbegne smrt), o smrti i onome što će je neminovno pratiti nerado ili nikako ne pričamo. Upravo zato, što na vreme o tome ne govorimo, i postoje brojni, često zauvek nerazrešivi porodični sukobi. Bar polovina zaraćene braće i sestara se svađa oko podele porodičnog nasleđa. U nekim manje agresivnim kulturama stiglo se do radionica, kurseva, predavanja, koji vas pripremaju za smrt bližnjih, pa i za vlastitu smrt (šta treba uraditi da biste mirno otišli sa ovog sveta). Pripovetka čudno završava – odbijanjem junakinje da napiše oporuku (testament) koja otklanja nedoumice i tačke potonjih mogućih sukoba. Opet je na delu balkanski sindrom popuštanja, odlaganja da bi zadržala emotivni balans sa partnerom. Izgleda da su tabui jači i od najjačih među nama.
Autor: Nadežda Radović
Izvor: Danas