
„
Vetar sa Pirineja“
Milene Sekulić Odalović oslikava duboke slojeve ljudske sudbine kroz prizmu ljubavi, porodičnih tajni, transgeneracijskih obrazaca, narodnih mitova, predanja i društvenih predrasuda.
Porodične tajne
Jedan od glavnih motiva u priči jeste uticaj i značaj porodičnih tajni i ono što je mene fasciniralo je to kako je Milena uspela da prikaže, kako one, iako brižljivo čuvane i nikad verbalizovane, imaju moć da kroz nesvesne dinamizme oblikuju odnose, ponašanja i živote članova porodice. Tajna o Marijinom poreklu, koju otac Serhio skriva i od svoje ćerke i od okoline, prožima njihove živote neizrečenim napetostima i osećajem nepripadanja. Nesvesno prenošenje ove tajne kroz ponašanje i kroz emocionalne reakcije ukazuje kako ćutanje ne eliminiše uticaj naših osećanja, već ih pomera na dublji, nesvesni nivo, odakle ona deluju kao nevidljiva sila koja oblikuje naše živote.
Transgeneracijski obrasci i uticaji
Sâm početak knjige donosi nam ljubavnu priču o Lauri i Serhiju koja iz ugla porodične dinamike osvetljava važna pitanja vezana za lojalnost prema porodici, ličnim izborima, ulogama koje igramo u porodičnom sistemu i prekidanju porodičnih obrazaca. Njih dvoje su se usudili da prkose pravilima i normama svojih porodica i okoline. Njihov brak simbolizuje prekid sa ustaljenim porodičnim obrascima, gde lojalnost porodici, dotadašnjim porodičnim vrednostima i tradiciji ima prioritet nad ličnim izborima, željama i individualnošću. Njihov izbor ih je stavio u položaj izgnanika, ali ih je ujedno, uz određenu cenu, i oslobodio rigidnih, disfunkcionalnih očekivanja porodica. Pokazali su da ljubav može biti snažniji pokretač od straha od odbacivanja i da ih to nije u potpunosti lišilo osećaja pripadnosti jer njihova nova snaga bila je u stvaranju novog, zajedničkog porodičnog identiteta zasnovanog na ljubavi i oslobođenog društvenih očekivanja.
Životni put Marije Luize odražava obrasce iz života njenih roditelja. Kao i njena majka, i ona se udaje za muškarca koji dolazi iz sveta koji je suprotstavljen njenom. Ovaj obrazac može se posmatrati kao transgeneracijsko ponavljanje porodične dinamike. Na nivou porodičnog nesvesnog, ovakvi ponavljajući obrasci imaju za cilj da donesu razrešenje i integraciju onoga što je ostalo nedovršeno u prethodnim generacijama. Njena veza sa Rikardom deluje kao način da se ponovo otvori pitanje pripadnosti, prihvatanja i pomirenja suprotstavljenih svetova.
Brak Laure i Serhija, Marije i Rikarda, nije samo narativ o ličnim ljubavnim izborima već i priča o sudaru kultura i religija. Njihova ljubav je primer kako se kroz individualne odnose može menjati ne samo porodična dinamika već i društveni sistem koji podstiče versku i rasnu mržnju, klasnu podeljenost, diskriminaciju, širenje predrasuda. Njihova ljubav krunisana brakom simbolički može da predstavlja transformaciju višegodišnjih sukoba i konflikata u jedinstvo uz mogućnost prekidanja ciklusa neprihvatanja, netrpeljivosti i odbacivanja. Mir koji nije bio dostižan u prethodnim generacijama, na kraju biva postignut kroz svesne izbore, ljubav i prihvatanje.
Mitovi, narodna predanja, verovanja i projekcije zajednice
Narodno predanje o montanjskoj veštici koja komunicira sa planinom postaje sredstvo i način projekcije kolektivnih i ličnih strahova, nesigurnosti, demona i mržnje stanovnika Oho de Montanje prema devojci koja je „drugačija“ od njih. Sa svojom plamenocrevnom kosom i ulogom isceliteljke i svojim neobičnim odnosom sa prirodom, Maria Luiza dodatno pojačava te projekcije. Narod koristi mitove i legende da bi racionalizovao i opravdao svoje predrasude, svoju netrpeljivost. Njima je potreban „žrtveni jarac“, simbol svih onih mračnih i negativnih aspekata koje ljudi ne žele da prepoznaju u sebi, ali ih rado prebacuju na nekog drugog i tako se oslobađaju sopstvene odgovornosti. Zlo koje vide u Mariji Luizi je njihovo sopstveno, potisnuto i neprepoznato, ali kojeg pokušavaju da se ritualno očiste kroz pokušaj njenog spaljivanja na lomači. Milena Sekulić Odalović je izvanredno prikazala kako predanja i legende mogu da postanu instrument društvene kontrole i represije.
Simbolika porodičnih imena
Dodeljivanje imena predaka novorođenoj deci ima posebno značenje u porodičnoj psihodinamici jer se na taj način prošlost integriše u budućnost, čineći da porodična istorija i dalje živi, na neki način. Devojčica koju su dobili Marija Luiza i don Rikardo nosi ime svoje bake Laure, što može da nagoveštava simbolično oživljavanje bake i nastavljanje porodičnog nasleđa, odavanje počasti preminuloj baki, nastavljanje putem ljubavi kojim je išla i baka, nadu da će dete biti nosilac novih pozitivnih porodičnih obrazaca uz istovremeno zadržavanje povezanosti s korenima.
Priroda kao simbol otpora
Marijina povezanost sa prirodom, planinom, kiša koja gasi lomaču i poplava koja dolazi posle toga simbolizuju prirodu kao moralnu silu koja se opire kolektivnoj nepravdi. Planina ne štiti Mariju kao individuu, već se kao simbol istine, pravde, ravnoteže i promene, suprotstavlja kolektivnim zabludama, destrukciji i nasilju zajednice. Na kraju kroz potop, kao i kroz biblijski potop, uspostavlja se prirodna i božanska Pravda. Priroda je, kada zajednica zakaže, ta koja nas opominje i staje na stranu života i obnove, da bi se došlo do novog, pravednijeg i čistijeg sveta.
Na kraju, dodala bih da sam uživala u ovom divnom spoju istorije, mitologije i psihologije sa akcentom na porodičnu dinamiku, koje je Milena fascinantno spojila i oblikovala priču o ljudskoj prirodi i kolektivnoj sudbini. Kroz psihološki različite likove i složene međuljudske odnose, uspela je da stvori mističnu priču koja osvetljava univerzalne teme večite borbe između dobra i zla, Erosa i Tanatosa, ljubavi, uticaju porodičnih tajni, transgeneracijskim obrascima koji se prenose s kolena na koleno, ličnoj hrabrosti glavnih junaka da ih menjaju i da mire prošlost i budućnost, iskupljenju i praštanju.
Autor: Jelena Krstić