Manije pripada Vuku, što znači da, kao i svi ostali pripadnici plemena Zimskih Trkača koje predvodi njen otac, može momentalno da stupi u oblik vuka i preuzme sve njegove osobine. Međutim, ona pripada i Tigru jer je njena majka bila zarobljena u borbi, silovana i primorana da rodi dete, a zatim odvedena i ubijena. To znači da Manije može da postane i tigar. Iako je rastrzana između ove dve duše koje u njoj obitavaju, ona mora da krije mačku u sebi dok živi sa plemenom, zato što su Vuk i Tigar smrtni neprijatelji.
Vučja plemena predvode dominantni mužjaci, pri čemu se dvojica njih bore do smrti za titulu poglavice, dok tigrovima vlada kraljica, koju nasleđuje njena ćerka. Manijeina majka bila je kraljica Žderača Senki, zbog čega njen otac veruje da Manije ima pravo na presto. Sada, kada je napunila 14 godina i prošla Ispit zrelosti, on planira kako da ona preuzme tron koji joj nasledstvom pripada, a on nastavi da vlada sopstvenim plemenom. Uz plan da osvoji i ceo Vučji klan, time bi dobio neviđenu moć. Manije bi možda i prihvatila očevu ideju da je naredni korak u njegovom planu ne užasava. Kako bi osigurao njenu poslušnost i privrženost Vuku, on od nje očekuje da se uda za Slomljenu Sekiru, nepobedivog ratnika i usamljenog vuka, ubicu njene majke.
Stoga Manije beži sa Sveštenikom Zmije, koji je trebalo da bude žrtvovan Vuku. On je napustio svoje teritorije, na dalekom jugu, tragajući za drugim sveštenicima i prorocima, kako bi razotkrio opasnost koja preti čitavom svetu. Dok kroz hladne severne pustare beže od Slomljene Sekire, susreću trgovce Konje i Medvede, i sklapaju nova prijateljstva i savezništva. Nailaze i na druge putnike sa dalekog juga, koji su i sami na opasnom putovanju, a naposletku i na same Žderače Senki. Manije se suočava sa opasnošću i izdajom, ali najveća pretnja krije se u njoj samoj, jer se njene dve duše bore za prevlast – ako ne uspe da ih obuzda, ta unutrašnja borba će je nasposletku uništiti.
Roman „
Tigar i Vuk“ može da se posmatra kao priča o odrastanju, jer Manije upoznaje svet izvan granica svog plemena i pokušava da se izbori sa svojom dvostrukom,
tigrovskom i
vučjom, dušom. Ipak, ovo nije roman za tinejdžere. Manije je u kontekstu romana odrasla osoba, a svi ostali likovi, i pozitivni i negativni, stariji su od nje. U romanu nema ljubavnog zapleta (na svu sreću), nema preteranog previranja emocija, nema seksualnog buđenja, nitii pobune protiv sveta odraslih. Sa druge strane, ovo nije ni tipičan „roman za odrasle“. Nema eksplicitnog seksa ili seksualnog nasilja (iako se spominju), ima fizičkog zlostavljanja, brutalnosti, krvoprolića i pretnji, ali ništa preterano; nema opisa telesnih funkcija, pa čak ni psovki. Međutim, ovo nije svet moralnih čistunaca ali ni svet koji glorifikuje surovost
grimdark žanra.
Ali je zato izuzetno slikovito dočaran, počevši od užarene zemlje Naroda Sunčeve reke, koja deluje kao kombinacija Srednje Amerike i Egipta, preko ravnica na kojima žive Nasmejani Ljudi, pa sve do Krune Sveta, čija hladnoća podseća na kanadski Arktik.
Čajkovski je svoj svet naselio krokodilima, gušterima, hijenama, veprovima, jelenima, jastrebovima i sovama – ljudima koji u sebi nose svoju životinjsku prirodu čak i pre nego što stupe u životinjski oblik. Raznolikost se ne ogleda samo u drugačijim životinjskim totemima i boji kože, već u svakom aspektu njihovih života: hrani, odeći, kućama (ukopanim u zemlju, izgrađenim od drveta ili kamena), a najviše u njihovom oružju. Južnjaci ugrađuju komadiće žada i opsidijana u drvene toljage, tigrovi koriste bronzu, ali je samo Manijein narod naučio kako da pravi „vučje drvo“ koje im omogućava topljenje gvožđa za njihove noževe i vrhove strela. Topljenje i sagorevanje uglja povezani su sa njihovim šamanskim obredima, verovanjima i bogovima. A bogovi su za njihov narod izuzetno stvarni – Manije oseća dah Vuka dok on posmatra njeno bekstvo, vidi senku Tigra u postojbini svoje majke, oseća i Zmiju koja se uvija pod zemljom.
Uživao sam u čitanju romana „Tigar i Vuk“ jer je Čajkovski uspeo da ispuni sve moje kriterijume. Opisi su odlični, posebno kada je reč o prirodi koja je neukrotiva i neprijateljski nastrojena, a istovremeno prelepa i životvorna. Likovi su raznoliki, dobro osmišljeni i u potpunosti uverljivi, naročito Manije, koja na početku romana deluje kao malo, uplašeno, zlostavljano i odbačeno stvorenje, ali tokom knjige dobija na snazi i odlučnosti. Istorija je razgranata uz obilje priča i legendi, a opasnost koju je Sveštenik Zmije predvideo nesumnjivo je povezana sa užasima iz prošlosti koji su doveli do toga da se ljudi razdvoje na klanove.
Radnja počinje laganijim tempom, uz obilje informacija o prošlosti i pozadinu same priče. Međutim, Čajkovski tačno zna šta radi – priča nikada ne deluje isuviše sporo niti je pretrpana informacijama. Scene akcije su dobro obrađene i uzbudljive, borbe su pametno osmišljene, a likovi se munjevito transformišu čas u životinje čas u ljude, koristeći naizmenično oružje i zube, pesnice i kandže kako bi naneli smrtonosne udarce. Moja jedina zamerka može da bude previše sukoba, ali sam svestan da će drugi u njima uživati jer stalne promene boraca čine da borbe ne deluju kao da se ponavljaju. Iako je kraj bio vešto nagovešten, pa time i možda delimično očekivan, utisak mi je da je takvo rešenje previše pogodno i jednostavno.
Sve u svemu, pred vama je izuzetno dobro napisana priča, koja je s pravom osvojila Britansku nagradu za najbolji roman fantastike. Toplo preporučujem ovaj roman svim ljubiteljima epske i herojske fantastike. Imajte u vidu i da je ovo tek prvi deo serijala
Odjeci pada!
Izvor: sffchronicles.com
Prevod: Kristijan Vekonj