Laguna - Bukmarker - Prikaz romana „Sudbina i komentari“: Život je učitelj istorije - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

Prikaz romana „Sudbina i komentari“: Život je učitelj istorije

Kada je u pitanju roman „Sudbina i komentari“, zanimljiv je već i sâm podatak da je pisac Radoslav Petković veći deo radnje smestio u Trst početkom devetnaestog stoleća.

Dovoljno je, naime, reći da se radi o periodu kad Napoleon Bonaparta nezaustavljivo širi francusku državu i francuski uticaj na jadranske zemlje i gradove, ali i o periodu kad je u Trstu živeo najmanje jedan kulturni delatnik čije je ime zlatnim slovima upisano u srpsku povest.

Pošto je ionako poznato da tek ponešto postaje istorija, dok se sva ostala prošlost pretvara u senku i ništavilo, Petković je tematizacijom srpske trgovačke kolonije u Trstu vratio iz zaborava brojna imena koja se u istoriografiji uglavnom zaobilaze, ali bez čijeg udela ne bi bilo ni onih događaja koji su zabeleženi kao epohalni.

Uvevši u radnju posredno grofa Đorđa Brankovića, a neposredno Dositeja Obradovića, Petković je i na ličnosti koje je istorija zapamtila bacio novo svetlo, ne dopustivši da imena zaista postanu senke koje se samo pominju i citiraju, a o kojima se suštinski ne zna mnogo.

Najbolje se jedna sredina, jedan mentalitet, pa i jedan narod sagledava očima stranaca, pa se stoga i u romanu „Sudbina i komentari“ Trst Napoleonovog vremena sagledava prvenstveno iz ugla jednog Rusa, koji je inače srpskog porekla, kao što je i Budimpešta sredinom dvadesetog veka viđena očima jednog Srbina i jednog Mađara srpskog porekla.

Može se uslovno reći da je Petković nastavio tamo gde je Miloš Crnjanski zastao na kraju „Druge knjige Seoba“, jer dok je Crnjanski pisao o skrajnutim i tek asimilovanim granama srpskog naroda sredinom osamnaestog veka, Petković je pisao o davno rusifikovanim i mađarizovanim potomcima Srba koji su pred Turcima najpre bežali u Ugarsku i Austriju, a potom pred austrijskom kulturnom i, što je još važnje, verskom propagandom bežali u Rusiju.

Iako dve ljubavne priče i dva oružana sukoba teku u potpuno različitim vremenima, i to u razmaku od sto pedeset godina, već je i sličnim imenima uspostavljena svojevrsna veza između likova koji se nikada nisu sreli, ali čije sudbine potvrđuju staru tezu da se istorija ponavlja, od Pavela do Pavla, od Volkova do Vukovića, i od Spiridona do Spiridona.

Sa druge strane, umnogome se opovrgava teza o istoriji kao učiteljici života, jer se u romanu „Sudbina i komentari“ istorija prilagođava svakoj sudbini, pa kao da sama istorija uči na primeru pojedinca, što nije neobično, naročito ako se zna da su mnogi stari pisci, kao i sâm grof Đorđe Branković, prilagođavali istoriju svojim potrebama, a sopstvenoj sudbini umeli da se na pravi način suprotstave.

Iako su u romanu prikazane dve sredine i dva vremena – najpre Trst u godinama Napoleonovih ratova, a potom Budimpešta u danima sovjetske intervencije – ipak se iz svakog reda kao da se neskriveno nameće još jedno vreme – ono vreme tokom kojeg je pisac stvarao svoj roman.

Ako se navede da je roman prvi put objavljen 1993, onda se u tršćanskim trgovcima, koji su na raskrsnici zaraćenih sila, i u bivšem mađarskom grofu, koji je promenio nekoliko država iako je živeo na jednom mestu, još lakše uočavaju piščeve reference na aktuelni trenutak.

Pošto se pisac ionako nije skrivao od čitalaca i pošto je neretko unosio citate koji su zauzeli čitave pasuse, a kroz pojedine opaske dao i esejističku notu pripovedanju, roman „Sudbina i komentari“ je i samim svojim stilom odao priznanje literaturi i stvaraocima srpskog baroka, čuvajući tako od zaborava ne samo pojedinačne sudbine nego i celu jednu epohu – jer ako se ne može promeniti što je ta epoha bila manje-više fizički udaljena od središnjeg prostora srpskog narodnog bića, može se ispraviti propust što je srpski barok dugo ostao neprimetan na istorijskoj liniji srpske literature između Konstantina Filozofa i Dositeja Obradovića.

Autor: Dušan Milijić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.