Roman „
Poštarka“ italijanske spisateljice
Frančeske Đanone vraća nas u tridesete godine u gradiću kraj Lečea. U središtu priče je Ana, Ligurka koja iz ljubavi muža Karla prati na jug, u zemlju njegovog detinjstva. Njihov „povratak“ suprotstavlja se očekivanom italijanskom obrascu tridesetih: ne odlazi se s juga ka industrijskom severu, već obrnuto. Za Anu to je dvostruki rez: napušta voljeni posao učiteljice i ulazi u patrijarhalni svet kao strankinja, žena koja ne ide u crkvu, koja govori šta misli i ne pristaje na šapat. Nastali zazor, podozrenje i znatiželju roman koristi kao polugu za Anino građenje identiteta: umesto da se povuče, ona izlazi napolje, konkuriše u pošti i postaje prva poštarka u varoši.
Posredi je mnogo više od posla: glavna junakinja ne nosi samo pisma – ona ih često i čita onima koji ne znaju slova, prevodi, tumači, umiruje, a ponekad i prećutkuje. Tako Ana postaje nevidljiva infrastruktura zajednice: donosi pisma sa fronta, razglednice emigranata, ljubavne cedulje, sudske pozive; usput postaje katalizator tihog, ženskog preobražaja u mestu koje se spolja čini statičnim. Štaviše, poštarski posao je sastavni deo Anine misije opismenjavanja. Tako Ana čita knjige bolesnoj jetrvi i drugim lokalnim ženama. Na širem planu, u Italiji koja ulazi u borbu prava glasa za žene, roman precizno „hvata“ način na koji birokratija (pošta, glasački listić) i knjige postaju dva lica istog procesa emancipacije.
Stilski, proza je protočna, „čita se sama od sebe“, sa jasnim scenama koje često hvataju sitne detalje – gest, predmet, fragment razgovora – i od toga grade portret. Jezički, autorka drži rečenicu čistom, a sliku preciznom uz puno poverenje dijalogu koji ume da zapremi čitave scene. Strukturno, priča se sastoji od niza epizoda koje se zbivaju tokom preko tri decenije. Tempo je živ, nema zastoja, lične priče jasno izranjaju ispred „velike“ istorije, što je i cilj romana – pokazati kako se nacionalni lomovi talože u kućnim ritualima, u velikim hrabrostima i malim lažima.
Kao lik, Ana je izrazito pozitivna: inteligentna, staložena, lepa, odlučna, uporna, kulinarski spretna – ikona jednog tipa ženske modernosti. Nalazi se između umerenog, radnog, previše zaštitničkog Karla i njegovog brata Antonija, intelektualca koji je u nju zaljubljen. Slike potencijalnog ljubavnog trougla kao i glasine, pitanje „šta će reći susedi“, pritisak običaja, sve to je u romanu mapirano precizno, ali bez karikaturalnosti. „Poštarka“ je i roman o ceni integriteta: Ana je dosledna do tvrdoglavosti, brani pravo žene da radi, bira i greši, uprkos svemu.
Frančeska Đanone ne idealizuje zajednicu – pokazuje kako se ogovaranje, licemerje i moralne etikete lepe za ženske živote, ali je ni ne demonizuje – u varoši ima i nežnosti, i radoznalosti, i sklonosti da se novo najpre ismeje, pa prizna. U zoni istorijske rekonstrukcije autorka se svesno opredeljuje za pozadinu koja nikad ne zagušuje likove. Automobili, pijace, sirene za uzbunu, birališta i radio-glas donose epohu kao šum, ne kao lekciju.
Ko ovaj roman poželi zbog povesti dobiće živu panoramu niza privatnih istorija pri čemu ona velika i opšta ostaje u verodostojnoj pozadini. Ko pak posegne za „Poštarkom“ zbog heroine dobiće vrlo slojevit i pritupačan lik s kojim se lako može identifikovati. Roman pritom nudi i dovoljno materijala za promišljanje tema izbora, hrabrosti, krivice i pravde. Zbog svega toga ne čudi što je „Poštarka“, iako prozni debi, bio najprodavaniji italijanski roman 2023. godine, dobio nagradu „Bankarela“, a trenutno se prevodi na četrdesetak jezika.
Autor: Domagoj Petrović