Nakon „
Revolucije“
Arturo Peres-Reverte nastavlja da se igra pomalo zastarelim žanrovima, istovremeno izvodeći parodiju i čineći im omaž. Ovoga puta bira kriminalistički roman i sasvim konkretne prototipove putem kojih analizira strategije pripovedanja i njihov uticaj na odnos autora sa čitaocem. Šezdesete godine 20. veka su tek na početku, suprotno zalazećoj glumačkoj karijeri Hopalonga (pravo ime Ormond) Bazila, koju je obeležilo tumačenje uloge Šerloka Holmsa u čak petnaest filmova. Ikonično do te mere da ga ljudi poistovećuju sa Dojlovim detektivom, ujedno ga je smestilo u nesnosni (koliko god unosan) kalup, pa sada već sredovečni umetnik jače nego ikad pre seća krizu: godina, izvođačkog identiteta, novog vremena koje donosi neke druge zvezde... Glamuroznu svakodnevicu i stereotipni, uvek delimično iskarikirani život superstara već iščezle epohe (brakovi, vile, pozorišne uloge nasuprot velikom platnu, poznanstva i bezbrojne priče o svemu tome) prekida poziv prijatelja producenta da mu se pridruži i ujedno oživi svoj rad tako što će uzeti učešća u velikom projektu.
Kao u svakom detektivskom romanu, gotovo odmah po plovidbi ih nevreme zarobljava na ostrvu Utakos nadomak Krfa, u hotelu „Auslender“. Ograničen broj ljudi, ubistvo, (očekivano?) okretanje svih filmskom detektivu kao pomoći dok se veza sa kopnom ne uspostavi i ne stignu pravi predstavnici zakona: postavljena je scena za odigravanje misterije. Bazila od početka u stopu prati drugi stvaralac u krizi, španski pisac Fransisko „Pako“ Foša, autor jeftinih romana za trafike koji je zbog veće isplativosti njima zamenio krimi priče sa psihološkom težinom. Ne tako malo prenaglašena fasciniranost Bazilom i poznavanje filmografije, upravo koliko i književnih predložaka na koje se uporno poziva, sve vreme sprečava glavnog junaka da iskorači iz nezahvalne, nametnute uloge stvarnosnog Holmsa.
Igra intertekstualnosti, sklapanja i razbijanja šablona, počev od nivoa naslova poglavlja i odabranih uvodnih citata (razume se, uvek iz knjiga
Artura Konana Dojla), a posebno stalna napetost prouzrokovana svešću o uzajamnom odmeravanju autora i njegovih likova sa čitaocem, nose glavni faktor uzbudljivosti. Kritički odnos Foše i Bazila prema promenama unutar pojedinačnih profesija, a sledstveno tome i kulturološke klime, smene trendova, posebno svojevrsni pregled najpoznatijih predstavnika žanra, čine da osnovni, jednostavan zaplet bude mnogo zanimljiviji i podsticajniji. Neprekidno kretanje ivicom ozbiljnosti i podsmeha otkriva, na početku ovog teksta istaknutu, dvostruku prirodu i namenu romana.
Glavni junak, što prihvataju i njegovi sapatnici, svesno koristi moć iluzije koju stvara dramska umetnost i uopšte fikcija.
Šerlok (Bazil) i
Votson (Foša) sa uživanjem ulaze u svoje uloge, posmatrajući prisutne na ostrvu kao potencijalne sledeće žrtve (što se postepeno zaista dešava), svesni prisustva još nedefinisanog
Morijartija. Dovitljivost, baratanje citatima i poznavanje književnih dela, uz očiglednu stereotipizaciju gostiju hotela (već ocvala operska diva, nemački bračni par sa SS prošlošću, mladi konobar – periodični žigolo, engleske turistkinje iz visokog društva, doktor begunac iz Smirne, vlasnica hotela – bivša logorašica u Aušvicu itd.), drže tok priče u stalnom meandriranju između ironije i ozbiljnog tona. Zato bi se roman slobodno mogao posmatrati i kao stilska vežba u datom žanru.
Kao direktna inspiracija za lik Hopalonga Bazila poslužio je Bazil Ratbon,
najpoznatiji Šerlok iz klasične filmske ere, ali to nije jedini primer primene prototipa. Ovaj princip funkcioniše na dvostrukom planu: spoljni, stvarnosni (i piščevi) uzori prenose se na fiktivne učesnike u priči koji se, s druge strane, unutar kreirane situacije međusobno odmeravaju kao modeli već postojećih književnih uzora (Šerlok, Votson, Morijarti, naposletku i Irena Adler). Time se postiže da neprestano igranje uloga, ali i česte teorijske digresije posvećene umeću konstruisanja problemske radnje, zapleta, misterije, čitaoca drži u napetosti ravnoj učeničkoj, dok nadmudrivanje tvorca sa recipijentom priče ostaje stalno i uzbudljivo. Reverteu polazi za rukom da piše konvencionalnu krimi prozu koja se u isto vreme samosvesno šegači sa sobom i publikom, ispitujući ograničenja, domene, površnosti i subverzivne elemente kompletnog žanra.
„
Poslednji problem“ je takođe vickasti osvrt na smenjivanje vodećih, konstitutivnih perioda u razvoju popularne kulture, koji se prevashodno oslanja na komentare i reference prema glumcima, režiserima, (holivudskoj u odnosu na evropske) produkcije, kao i izdavaštvo koje prati promene čitalačkih potreba – u najkraćem, još jedno delo inteligentne, samopromišljajuće stvaralačke svesti.
Autor: Isidora Đolović