Roman „
Moji drugovi“, nagrađivanog pisca
Hišama Matara, na određeni način oslikava život samog autora. Naime, Hišam Matar je Libijac rođen u Njujorku. Detinjstvo provodi u Tripoliju, nakon čega se s porodicom seli u Kairo, jer Matarov otac postaje izgnanik režima Muamera Gadafija. Autorova konačna odrednica biće London, gde i dan-danas živi i stvara. Pomenute selidbe doprinele su formiranju ličnosti Hišama Matara, koju obeležava konstantna mešavina jezika, običaja, kultura, a javlja se i ono čuveno, zastrašujuće pitanje – koje mesto autor smatra svojim domom. To je negde i centralno pitanje koje se provlači kroz roman „Moji drugovi“, ne samo kod glavnog protagoniste već i kod ostalih učesnika u priči. Čitajući knjigu, sve vreme se krećemo tankom linijom između autobiografskog, istorije i fikcije, što umnogome doprinosi snazi dela, dajući mu neophodnu težinu.
S obzirom na obim, na sjajnu izbalansiranost tema kojima se bavi, inteligentnu mešavinu stilova, veštu smenu pripovedačkih perspektiva i smislene vremenske prelaze, ovo je zaista majstorski napisana knjiga!
Roman započinje samim krajem priče – vraćajući se sa železničke stanice sa koje je ispratio svog prijatelja Husama u Ameriku, glavni protagonista Halid šeta ulicama Londona, posećuje mesta koja su mu značila i koja su, na određeni način, bila prekretnica u njegovom životu. Kroz Halidova razmišljanja i sećanja (između ostalog i na trećeg člana družine, njihovog sunarodnika Libijca Mustafu), autor gradi višedecenijski portret života pomenuta „tri musketara“.
„Moji drugovi“ je knjiga o prijateljstvu – koje živi u večitom dualitetu između tolerancije i netrpeljivosti. To je i knjiga o porodici kao stubu koji nikakve geografske razdaljine, niti borba između stida i ponosa, ne mogu da uruše, zatim i knjiga o prvoj i prvoj pravoj ljubavi koja životu daje smisao i volju za opstankom, o književnosti (knjiga obiluje referencama, pa sam tako odmah poželela da pročitam roman Sezona seobe na sever, sudanskog autora Tajiba Saliha, koji se na više mesta spominje), o politici i revoluciji – jer je priča gusto isprepletena s periodom Gadafijeve vladavine i padom njegovog režima, dok su protesti ispred libijske ambasade u Londonu 1984. godine, koji su imali tragičan ishod, svojevrsna prekretnica u romanu.
Očarala me je Matarova umešnost u izgradnji priče, održivost kvaliteta (što je jako teško postići kod ovako kompleksnih i tematski raznolikih dela), a naročito pripovedanje – u romanu se smenjuju vrlo jednostavan, staložen, nekada sasvim ravan narativni ton (gotovo publicistički) i predivni, izrazito emotivni, poetski obojeni pasaži.
Ipak, najjači utisak na mene je ostavio način kako autor pristupa temama izgnanstva, identiteta, krivice, srama, kao i osećaju (ne)pripadnosti uzrokovanom telesnim i emocionalnim odsustvom (sa svim tim bolnim tišinama i ćutanjem). Jer koliko god bili prijatelji i koliko god da smo slični, svako od nas je ipak individua za sebe, a svoj mir pronalazimo na različitim mestima – u mestu rođenja, u mestu gde smo se nastanili ili pak u večitom lutanju. Neki od junaka će voditi bitke na frontu, drugi unutar sebe, ali s istim ciljem – da konačno budu tamo gde im srce zapoveda.
Velika preporuka za knjigu „Moji drugovi“, koja, iako natopljena tugom, ipak odiše ljubavlju i toplinom!
Autor: Petra Knežević
Izvor: Instagram / @kozmik.bluz