Autobiografski, uzbudljivi i melanholični roman
Domenika Starnonea „
Kuća u Ulici Đemito“ prikaz je jedne napuljske porodice tokom pedesetih godina 20. veka, portret ekscentričnog oca i traga koji je ostavio u životu svojih najbližih.
Kada je Mimi jednom ušao u sobu svojih roditelja, ugledao je na majčinom stočiću za šminku velikog pauna kako širi svoj rep. Tada dečak, narator Starnoneovog romana „Kuća u Ulici Đemito“ i kasnije veruje da je, uprkos priviđenju, igri svetlosti ili slici mašte, paun zaista bio stvaran, kao što je stvaran očev duh koji ga u stopu prati do poslednje stranice ovog autobiografskog, uzbudljivog i melanholičnog romana.
Paunov rep je nedvosmisleno slika karaktera Mimijevog oca Federika, sa kojim se sam pisac uporno rve, trudeći se da prečuje onu večnu naredbu očeva koji pozivaju na osvetu. Jer njegov otac Federi, nasilan i kreativan, duhovit i nadaren, privlačan ali destruktivan, oličenje želje za preživljavanjem i slavom, iako mrtav, poziva sa onog sveta da se najzad svedu računi i životu pokaže pesnica, da se učinjena nepravda makar sinovljevim upamćenim pričama dovede do zaslužene nagrade i žuđene slave.
Kuća u Ulici Đemito, u stvari dvosoban stan sa prostranom kuhinjom i kupatilom, u kojem živi sedmočlana porodica, miriše na vlagu, slikarske boje, terpentin i tutkalo. Nameštaj je prislonjen uza zidove da bi Federi mogao nasred sobe da postavi štafelaj. Dok slika, on neprestano kiti svoje priče, njegov glas nadjačava ostale, ali im daje potrebnu boju i čudan, viši smisao. Ženu Ruzine, nekad prpošnu i drčnu lepoticu, polako umrtvljuje malaksala ravnodušnost prema satima koje njen muž provodi u slikanju. Osvaja je nepoverenje koje pokazuje prema važnosti onih stvari koje joj muž nameće, uz slabašnu neposlušnost u odnosu na njegove izričite zabrane. Njegovo tvrdoglavo nastojanje da pokaže kako je drugačiji, načinjen od boljeg materijala, kako ga pokreće sveti božji dah polako u njoj potpiruje vatricu prezira i otupelosti.
Federi je, zbog sopstvene strašne sujete da može da služi dva gospodara, nesrećno raspolućen između dva teško spojiva sveta. On je prepodnevni železničarski službenik koji izdržava mnogobrojnu porodicu, dok se posle rada manijakalno posvećuje slikanju, fantazirajući o budućim priznanjima u izmišljenim pričama sa mitom o sopstvenoj izuzetnosti. Ako ne slika, on onda proganja decu i ženu. Ruzine, iscrpljena od mnogih porođaja i pobačaja, nije za njega dovoljno dobra, tu je „tek da mu pravi društvo“. Sledi ga gunđajući i pomirljivo trpeći šamare, jer ne razume šta za njega znači slikanje i zašto svi moraju da podnose život koji on zamišlja da treba da živi.
Stalno umoran i neraspoložen u časovima dok slika, Federi se neprestano žali kako mu porodica ne dozvoljava da slika. Uživa da se razmeće izmišljotinama, naglašavajući da je istovremeno pouzdani svedok i hrabri učesnik, a njegove neverovatne priče čine koncentrične krugove romana, šireći se od centra ka periferiji, do daljih generacija očeva i sinova. One zapravo osmišljavaju poetiku svakog stvaraoca i pisca za koga istinita priča nije dovoljan zalog da bude umetnički verodostojna. Pisac mora da, kao otac Federi, izmišlja i dodaje, oduzima tamo gde treba, tako dajući priči novu sočnost i obilje mogućnosti kako bi ono što se zaista dogodilo „prodisalo“, postalo zanimljivije, izazovnije, sočnije od često predvidive i prozaične stvarnosti.
Tumarajući ulicama Napulja posle očeve smrti, u želji da dokaže bar delić verodostojnosti onoga što je zapamtio, Starnone ne prestaje da vodi borbu sa sopstvenim ocem. Kroz minhauzenovske priče, uvek sa potrebnim zrncem istine, otac stoji u centru romana, kao što porcelanska figurica mastifa, prodavci voća ili mališan sa opletenom bocom na očevoj velikoj uljanoj slici, od običnih modela postaju učesnici jedne upravo stvorene, umetničke stvarnosti. Kroz očev lik dočaran je i duh Napulja, divljeg i privlačnog grada, koji se opire svakom konačnom opisu i završenoj slici onog koji se voli uprkos svojoj neobuzdanoj i surovoj naravi.
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 53