Kroz lik spisateljice, koja je nakon teške borbe sa bolešću ponovo učila da hoda, govori i piše, nedavno preminula autorka
Sofi Kinsela (prim. ured.) ispisala je u svom poslednjem romanu „
Kako to izgleda?“ svoju dosad najličniju priču.
Sa romanima Sofi Kinsele srela sam se kada je Laguna objavila njenu prvu knjigu „
Tajni svet snova jedne kupoholičarke“, koja me je osvojila. Njeni romani jesu
čiklit, ali nisu obični. Nema ništa loše ni u
običnim čiklit ostvarenjima, ali Kinsela je uspela da
svojim serijalom uradi mnogo više. Prvo, opisala je svakodnevicu načinivši je bajkom, a bajku je učinila vrcavom i zabavnom i svi su se identifikovali. To je zato što dela koja ostaju u vremenu moraju imati spoj kvaliteta i dobre komunikacije sa publikom.
Takođe, Kinsela nam je pokazala da nijedna tema nije manje važna, ogolila nam je lične zaluđenosti konzumerizmom, menjali smo se sa njom. Ja, bar, jesam. Širokogrudo, sa smehom i kroz najluđe moguće situacije Sofi nas je vodila kroz živote svojih junakinja.
Kada sam videla da u opisu romana „Kako to izgleda?“ piše da je to najautobiografskija od Kinselinih knjiga, odmah sam želela da je pročitam, i jesam, iste večeri kako sam je uzela u ruke.
Očekivala sam zanimljivost i onaj isti, prepoznatljiv spoj životnosti i vrcavosti, ali nisam mogla ni da naslutim
koliko je životna i iskrena ova knjiga! Ona nije samo o tome kako „to“ izgleda (misli se na tešku bolest, kancer, i iskustvo prolaska kroz muke na koje stavlja ljude), knjiga je o tome kako se „to“ oseća! Još nam u naslovu Sofi skreće pažnju na
osećaj!
Dakle, pratimo njen alter ego kako se razboleva. Sofi nam priča priču o sebi kroz lik Iv Monro. I vrcavo i bolno, i beznadežno i nadežno. Priča nam o haljinama, ranama, operacijama, zaboravljanju, tumorima, porodici, strahu, izliva nam se kao nikada do sada.
Prvo nam pak daje uvod kroz jasne, jednostavne crtice o svom (Ivinom) iskustvu sa pisanjem i kaže: „Pišite o onome što znate!“ Slažem se u potpunosti sa njom. Pisanje može ostaviti dubok pečat samo ako autor ispisuje svoje najdublje i najintimnije preferencije, pa ma kako one „sitne“ bile. Ništa nije sitno.
Svoj put u književnosti u koji čvrsto veruje Kinsela nam višestruko ponavlja u novoj knjizi. Piše nam o sebi u bolnici, o veri i neverici, o borbi, o nadi. Nije nimalo slučajno što na koricama piše da je ovo „najhrabrija knjiga koju ćemo pročitati ove godine“. Moje iskustvo je sasvim takvo, iako sam je čitala u šestom mesecu.
Znam da neću pročitati iskreniju.
Ali bolna iskrenost nije patetična, niti namerno potresna. Ona je uvijena u radost života, u borbu za opstanak, u ironiju, u shvatanje i prihvatanje. Stoga je još vrednija. Ne volim patetike, niti imitacije (postoje pisci koji imitiraju
Dostojevskog ili plaču, plaču, kroz sve češće krokodilske suze, tražeći pažnju, Kinsela tako ne piše).
Kinsela postavlja pitanja koja bismo i mi postavljali. Ona moli, isto kao mi. Ne naglašava svoju muku, ali moli. Iz duše. Sećanje je izdaje dok hoda uz pomoć hodalice i brine koliko će dugo još moći biti majka i supruga. Živo biće. Kreator. Radosnica.
Iv (Sofi) pada. Mi se potresamo. Ali i nastavljamo, glatko, neglatko, kako god, nastavljamo, dajući joj nadu. Njoj, sebi, jer život je deljenje iskustava sa drugima, čak i kada je „iskidan na komadiće, poput kaleidoskopa“.
I kad se život više ne sastoji od čokoladnih mehurića, od vanilastih i penastih oblačića, on postoji, nastavlja se. Za njega se vredi boriti, i kad ruke drhte. Čak i kada pisac ne može da se seti svojih knjiga i reči.
Kinsela nam daruje svoju hrabrost i svoju urođenu humorističnost. Nisam znala da je bila bolesna. Knjiga mi je izazvala šok, ali i blagost i radost, zbog autorke koju nikada nisam upoznala, ali koju volim jer osećam da piše ono što živi i šta misli.
„Moglo je biti i gore“, misli ona u najgoroj situaciji i dokazuje nam koliko je neustrašiva. Čak i kada se vrti u krugu poricanja i iskonskog straha.
Kinsela ima sa pravom milionski broj čitalaca jer govori o tome kako se loše snalazi u prostoru, šta želi, čega ju je bilo stid, da li haljina oseća nju ili ona haljinu, da li se snebiva, da li ne, kako joj je kad misli da ima još nekoliko meseci do smrti. Zato što govori onako kako jeste. Ne skriva se. Ni kada je prestravljena. Ni kada nam kaže da se radujemo malim stvarima.
I zato je mnogo volimo.
Autor:
Ana Atanasković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 56