Remek-delo
Virdžinije Vulf, roman „
Gospođa Dalovej“, suptilno je promišljanje o ljubavi, slobodi, mentalnoj bolesti i položaju žene u društvu.
Zvuci i slike londonskih ulica ispunjenih trubljenjem, uzvicima, metežom, toptanjem konjskih kopita slivaju se u ritmične otkucaje, kako ih oseća sredovečna, dobrostojeća Klarisa Dalovej, koja se „više ne boji jarkog sunca“, dok šeta tražeći da kupi cveće za svoju rođendansku proslavu. Njen grad je posle ratnih stradanja još uvek nespretan i rasturen, tmuran i neproziran, ali tog toplog junskog dana 1923. godine, za svega nekoliko sati u kojima se dešava radnja ovog romana, on nudi svetlosno ogledalo prepuno asocijativnih slika kojima autorka obasipa čitaoca. Svetski rat je završen i život se vraća ustaljenom redu, obavezno i surovo svodeći račune.
Kupovina je za ženu oduvek bila vrsta terapije, pa tokom nje Klarisa prebira po prošlosti gradeći blistavu priču o unutrašnjem svetu jedne otmeno obučene ledi koja se snobovskom odlučnošću i praktičnim razumom, odbijajući ljubav, odlučuje za ušuškan i komotan život bez uzbuđenja. Nepotkupljiva Virdžinija Vulf u romanu „Gospođa Dalovej“ ne štedi nikoga. Njen pogled je prevashodno usmeren na klasu kojoj je i sama pripadala, na englesku ledenu draž bez srdačnosti, na naivnost pomešanu sa mišlju da se podzemni i slepi život zasniva na poznavanju klasika i lepom ophođenju za stolom. U njeno sećanje ulaze različiti ljudi i iz njega izlaze „proširujući“ spoljašnje vreme, ono koje se meri satima sa onim drugim, unutrašnjim, ispunjenim uspomenama. Kroz tok svesti književnica je napustila jedinstvo priče i pripovedanja, koje se tradicionalno kreće po jasno utvrđenoj duži i, poput Džojsa, krenula u raznim pravcima postavljajući nova pravila naracije uz tvrdnju da ne postoji samo jedan, objektivan način saznavanja sveta.
Ako vidimo samo ono što se događa spolja, ne uključivši asocijacije, blesak prisećanja i nadolazeće misli, onda svet kao da postoji u bezvazdušnom prostoru. Da bi „prodisao“,Vulf ga obogaćuje onim što se, sakriveno u likovima, nalazi van domašaja javne pozornice, a što je samo pisac svojim unutrašnjim okom sposoban da vidi i iskaže. Njeni karakteri su spolja mirni i u skladu sa okolinom, ali iznutra vode bitku sa različitim neprijateljima: mentalnom bolešću, trivijalnim brakom, homoseksualnošću, promašenim izborom. Zbog toga njeno pripovedanje traži dodatnu koncentraciju pažljivog čitaoca koji želi da istražuje kroz glasove koji se ukrštaju, paralelno teku i gube se pozivajući da im se pridruži i čitaočev unutrašnji svet.
Knjige Virdžinije Vulf počivaju na bogatom i besprekornom jeziku kojim se dočarava šarolikost uzbudljivog sveta, koji samo spolja može da izgleda monoton i siv. Unutrašnji film svakog čoveka boji ga uspomenama, mislima, odrazima poput onih na staklu velikog gradskog izloga. Nema boljeg primera za Pikasove reči da je umetnik odgovoran za emocije koje dolaze odasvud, sa neba, parčeta papira, paukove mreže, od ovog koji nam svojim romanima poklanja Virdžinija Vulf. Ona poručuje da moramo da sagledamo i uzmemo u obzir gotovo sve, jer se često u mirnom i pitomom okruženju, možda baš u ovom trenutku priprema ispaljivanje rakete pravo prema gustim oblacima.
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 54