
Pisac
Miomir Petrović je u svojoj novoj knjizi „
Dionizije 1941: Moguća istorija Ivana Petrovića“ vratio pod svetla reflektora prvog glumca sa naših prostora koji je stekao međunarodnu filmsku slavu.
Za početak malo, ako ne nužne, a ono uvek dobrodošle faktografije; dakle, „Svetislav Ivan Petrović bio je prvi srpski glumac koji je stekao međunarodnu slavu između dva svetska rata. Njegova markantna pojava u nemom filmu privukla je pažnju francuskih i američkih reditelja, a s dolaskom zvučnog filma stekao je svetsku slavu jer je, za razliku od mnogih glumaca nemog filma, imao dubok i lep glas. Možda je važniji razlog njegovog munjevitog uspeha ležao u činjenici što je bio visok, lep i privlačan muškarac, zbog čega je postao jedan od najtraženijih glumaca svog vremena, nesuđeni naslednik Rudolfa Valentina. Za doprinos popularizaciji filmske umetnosti kralj Aleksandar Karađorđević odlikovao ga je Ordenom Svetog Save prvog stepena.“
Sada možemo dalje – proliferični srpski pripovedač, teoretičar umetnosti, dramaturg Miomir Petrović, autor zapaženih proznih dela: „
Persijsko ogledalo“, „
Lisičje ludilo“, „
Miris mraka“, „
Galerijeve vatre“, „
Kuća od soli“, „
Black Light“... u delu „Dionizije 1941: Moguća istorija Ivana Petrovića“ prihvatio se stvaranja biografskog romana o možda i meteorskom uspehu tog srpskog Rudolfa Valentina. Ali imajući u vidu da je Ivan Petrović široj javnosti ipak nepoznanica, izuzmemo li tu upućene i istrajne filmofile. Ta lako proverljiva činjenica proističe iz činjenice da je Petrovićev let put zvezda koincidirao sa godinama krhkog i varljivog nastanka ovdašnje građanske klase, pri čemu je popularna kultura tada na ovim prostorima tek bila u povoju. Naprosto, srpski retro-šik ubrzo, u novom društvu slobodnijih i jednakijih, nije predstavljao mustru čiju je delotvornost bilo umesno i mudro isticati. Na tom planu izuzetak je
Mir-Jam, sa obilnom bibliografijom, pritom, svom satkanom od zdravog i pravog poimanja snage i važnosti melodrame i njenih postulata u doživljaju onih koji za pripovedanje pisanog upravo takvog kova mare.
Spoj faktografije i fikcije
S druge strane, Petrović se izborio „tek“ za zanimljivu i implikacijama bremenitu fusnotu u ovdašnjoj istoriji popularne kulture, ali i istoriji privatnih života, premda njegova priča, kako to ovo delo rečito sugeriše, dosta govori ne samo o njemu samom nego i o vremenu čiji je i svakako nesvakidašnjiji izdanak on bio. Tako da kroz detaljistički i iznimno nadahnut literarni portret Ivana Petrovića (1894–1962) u „Dioniziju 1941“ saznajemo i/ili bivamo podsećani na podosta toga intrigantnog i relevantnog u tom periodu krcatom prevratničkim trenucima i verolomnim, ideološkim, društvenim i drugim menama i metamorfozama jednog tla sa očitim, kako se često ističe, „viškom istorije“.
Petrović je bio glumac, pevač, sportista, vojnik, poliglota, gle čuda, bonivan, hedonista i zavodnik koji je trag ostavio i u Nemačkoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Francuskoj, Španiji, a dobacio je i do Holivuda. Autor Miomir Petrović ga postupno i diskretno prati po svim tim adresama i svim tim tačkama životnih prevrata, od drčnosti mladih dana, do znatno zrelijeg vladanja sopstvenim duhom i darom u poznijim godinama i zbivanjima, i tu se još jednom pokazuje poodavno već dobrano izbrušen Petrovićev pripovedački nerv, ovde dodatno nadahnut uvek potentnim, ali katkad i skliskim spojem faktografije i fikcije, gde opet stižemo do suda da je Miomir Petrović u neku ruku i iskusan akrobata na polju svrsishodno shvaćene naratologije.
Osim faktografije i sa njom povezanih opštih mesta na planu lične duhovne evolucije i te stalne i, pretpostavimo, iscrpljujuće bitke sa narcizmom kao strašnom navadom, Petrović zalazi i u razmatranja psihe koja ume i da se uruši, koja je okovana podvojenostima, a naretko i kontradiktornostima, a stiže i do veoma intrigantnog političkog aspekta tog vibrantnog životopisa, kakav bi većina, ipak opčinjena komforom kretanja sredinom puta, retko prigrlila. Na sve to, imajući ere koje opisuje, te umetnički i srodan kontekst u kome se formirao i u kojem je kasnije bitisao taj glumački superstar, autor ove knjige napokon pronalazi najpodatniji i najprirodniji habitat za svoj često razbokoren i kitnjast stil izražavanja u lepoj književnosti.
Autor: Zoran Janković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 54