Kada je nakon duge karijere naučnog radnika i dramskog pisca pretočio veliki deo svog životnog iskustva u roman prvenac,
Ojgen Ruge je ostvario tri značajne sinteze. Prva se odnosi na uspešno spajanje zahtevnog i nažalost sve ređeg žanra porodične hronike sa postmodernim stilskim rešenjima, tek da ne bude reč o čistom anahronizmu. Drugu predstavlja sjedinjavanje autobiografskog sa opštim, na šta se nastavlja treća veza, između sukcesivnih predstava naraštaja čija su gledišta ispremeštana tako da im sličnosti budu naglašenije (i poraznije) od očekivanih razlika.
„
Dani umiruće svetlosti“ kroz istoriju četiri generacije Umnicerovih opisuje dugo slamanje komunističkog sna i prestanak iluzija, negde podudarno samom trajanju života likova. Skokovito prelazeći iz decenije u deceniju, od pedesetih do početka 21. veka, menjajući tačke gledišta (u odgovarajućem trenutku obuhvaćen je svaki član porodice), pripovedanje uravnoteženom istovremenošću ironije, humora i deprimirajućih uvida vraća nadu u izvodljivost velikih književnih dela uprkos dobu kratke pažnje i sažetih misli. Zbog toga nije čudno, još manje preterano, oduševljenje sa kojim je nemačka javnost dočekala knjigu odmah upoređenu sa „
Budenbrokovima“, ovde istočnonemačkim.
Postoji mnoštvo srodnosti između Manovih junaka i kasnijih Rugeovih, počev od duboke, iz decenije u deceniju sve izraženije i objašnjivije duhovne klonulosti, razočaranja, cinizma. Kao čitaocima, očigledno nam je da svedočimo dugotrajnom rastakanju jedne političko-istorijske iluzije, međutim, članovi porodice Umnicer do te spoznaje stižu sporo, bolno, iako ne bez pravovremenih pa ipak tako „neverovatnih“ nagoveštaja. Život u Istočnom Berlinu, uvek negde između svojih i
svojih – u zavisnosti od toga dajete li prednost nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti – po prirodi stvari se odvija u permanentnom nepripadanju. Još od emigracije Vilhelma i Šarlote u Meksiko, odakle će se vratiti tek pošto Drugi svetski rat bude na bezbednoj razdaljini godina, a u isto vreme sa dolaskom sina (Kurt) i snahe Ruskinje (Irina) iz postgulagovske zajednice u domovinu, traje nelagoda osvedočenih i iskrenih komunista pred pitanjem smisla podnetih žrtava, naročito održivosti prigrljene ideologije. Već pripadnik treće generacije Aleksandar (Saša) pokazuje neodoljivu i neizdrživu želju za bekstvom, dok će najmlađi, njegov sin Markus, biti potpuno ravnodušan prema uzrocima
budalastosti starih, tim pre što upravo u vreme njegovog stasavanja dolazi do pada Berlinskog zida.
Lutanja i nespokoji Umnicerovih ispoljavaju se, kod muškaraca, u vanbračnim vezama, stičući drastičan oblik kroz Sašinu
serijsku monogamiju kratkog daha. Za žene, posledice su okretanje alkoholu, potonuće u nervno rastrojstvo i uvek izvesna nedorečenost, tajnovitost. Nasledni obrasci se, na žalost mlađih koji bi uvek da budu bolji ili bar korak ispred, „čudnovato“ preslikavaju. Nemoć, iščezavanje razumskog i sa time smisla koji su (zahvaljujući nama, ali nebitne za druge) imale stvari, odnosno materijalna zaostavština, bez izuzetka sustižu čak i pseudoautorski distanciranog Sašu. Uostalom, nekadašnji prebeg na zapad pohodi Meksiko, tragovima svoje bake Šarlote, baš u trenutku kada se svet suočava sa još jednom velikom krizom i prekretnicom, terorističkim napadima 11. septembra 2001. godine.
Pisac ne zanemaruje ni perspektivu „nemušte“ Nadježde Ivanovne iliti babe Nađe, Irinine majke dovedene iz Rusije i nikada potpuno (pa ni jezički) adaptirane na novo. Vilhelmov iskrivljeni ruski, uprkos potenciranim godinama provedenim na izvorištu komunizma, ističe komunikacijski jaz kao uzrok komično-tragički intoniranih situacija. Niko od njih se ne oseća sasvim svojim, niti dobro, u sredini gde živi, ali se kao za slamku drže sve tužnijih zajedničkih vrednosti. Otuda Vilhelmova predsmrtna interpretacija „Partijske pesme“, a još više predočavanje (is)tog dela radnje iz više uglova, upotpunuje utisak uzaludnosti koja boli.
Sašino (pre)brzo vezivanje za različite žene i „defetistička“ priroda koju Vilhelm, kritikujući, pripisuje svim potomcima, tradicionalno ukazuje na degradiranje prvobitnih herojskih ideala, ali i ukazuje na promenu okolnosti. Već njegova generacija želi nešto drugo, u njihovoj svesti pojam slobode dobija nedogmatsko značenje. Ipak, Sašu pored sve volje da se dokaže kao različit od svoje „čudne“ porodice, prati gotovo istovetna egzistencijalna zbunjenost.
Uprkos impliciranoj kritici opisanog sistema, Rugeov roman odiše nostalgijom i empatičnošću prema sluđenim, trvdoglavim, iskrenom i dubokom verom u ideale ili ideologije (nekad je između njih znak jednakosti) pokretanim ljudima. Simbolika naslova savršeno prati opisano razvučeno vreme, poput veoma dugo odlaganog sunovrata, u jednakoj meri sugerišući uporno održavanje nade, makar je zvali zabludom, bez koje većina predstavljenih ličnosti ne bi mogla da opstane. Iako pripadaju jednoj porodici, Umniceri se retko osećaju kao deo istinske celine. Gotovo nikad. Čini se da svako, naročito dvostruka „tuđinka“ Irina, živi potpuno izlolovano, sam sa sobom i za sebe. Tako, ne uspevajući da međusobno podele tugu, strepnju, sumnje, ćutke posmatraju svoj svet kako bledi i gubi temelje.
Autor: Isidora Đolović