Evo, sada i zvanično: odgovorno tvrdim da je ova knjiga kandidat da postane prvi klasik ekokritike južnoslovenskih književnosti. Da me neko pita od čega da počne kad je o ekokritici reč, predložio bih mu, uz ovaj roman još i Toroov „
Valden“, eseje i poeziju Gerija Snajdera ili Julije Fjedorčuk, romane Ursule K. le Gvin i na primer, „Šumu nad šumama“ Ričarda Pauersa.
Ipak, uprkos mom oduševljenju pristupom, „
Brod za Isu“ nije zbog toga sjajan roman, već zbog načina na koji je uobličen. Izvrsnost se ne meri temama, nego postupkom. Što ne znači da su sjajne teme nedobrodošle, već da nisu dovoljne.
Perišićeva ljubaznost prema čitaocu je izuzetna, ali nije izraz podilaženja, nego poštovanja. Ovo je jedna od onih knjiga koju možete komotno preporučiti onima koji s vremena na vreme vole da, iz razbribrige, prelistaju neko lakše štivo, kao i onima koji su nezasiti književni moljci. I to je samo po sebi redak uspeh: pronaći dobru ravnotežu između promišljenosti i pristupačnosti.
Ovo je knjiga pisana van vremena, a za sva vremena i jedino njeno narativno vreme je, zapravo, moralo da se odnosi na drevnost, na antiku. Razlozi su slojevitiji nego što bi to neko pomislio. Pišući o uspostavljanju Ise, antičkog naselja na današenjem ostrvu Vis, Perišićev pripovedni svet nije uobličen po aršinima istorijskog romana, već se odnosi na daleko širi okvir, koji je koliko prepoznatljiv, toliko i krajnje ambiciozan. Jer ovde je reč o jednom primeru koji ilustruje celinu – način na koji i danas poimamo svet uspostavljen je upravo u tom vremenu, pa se značaj antike nikad ne može preceniti. U pitanju su dihotomije koje su toliko ukorenjene u kolektivnoj svesti da ih ili ne preispitujemo ili to činimo izuzetno retko. To se može reći, na primer, za famozni odnos prirode i kulture; tako nasleđe antičkog sveta obuhvata kako kulturu, kao „drugu čovekovu prirodu“, tako i kultivizaciju, civilizaciju, demokratiju, urbanitet, pa čak i, na primer, koncept pripitomljenih, odnosno, domaćih životinja.
Važno je, međutim, primetiti da je i u drevnim vremenima postojalo raznoglasje u pogledu na ove temeljne koncepte, te da nije dobro gledati na istorijske termine isključujuće, ali da mi danas živimo ono što je kristalisano pre više od dva milenijuma. A kad je o imaginiranju prirode reč, i danas smo uklešteni između Aristotela, Platona i Pitagore.
Ali gde to Perišić pravi promenu? U proširivanju polja istoričnosti i pokazivanju neodrživosti razdvojenosti prirode i kulture. Jer, po inerciji tradicije, istorija je za nas društvena istorija – istorija događaja – selekcija onoga što je čoveku važno. Ekokritička perspektiva podrazumeva to da u razmišljanje o istoričnosti inkorporiramo i ono što prevazilazi ljudsko i što sa sobom nosi daleko duže trajanje od onoga što je antroposfera. Tako likovi istorijskog romana mogu biti i mačka i magarac, ali ne kao antropomorfizovani, alegorijski konstrukti ili dekor, već upravo kao to što jesu – živa bića sa kojima ostvarujemo različite odnose i koja imaju samostalnost.
Uz to, jedan od najzanimljivijih likova ovog romana uopšte nije lik. Zapravo, o njemu malo šta i može sa sigurnošću da se kaže, osim da ima veze sa vetrom. Vjetropir je tako najživlji neživi lik s kojim sam se susreo, koji je sa naratološke strane krajnje zanimljiv, jer ujedinjuje sveznajuću sa ograničenom perspektivom. On je ujedno i komentator zbivanja, svedok, ali i neko za koga vreme ne postoji, ali postoji trajanje, o čemu svedoči i pogled na savremenost. A i taj pogled je pouka: iza svakog, pa i najstatičnijeg pejzaža krije se neverovatno dinamična povest, veličanstveno dugo trajanje, koje samo skučenost ljudskog uma ne želi da prihvati i osvesti.
Iako pokreće pregršt filozofskih tema, Perišiću se ne može prigovoriti intelektualizacija ili esejizacija. Jer to nije ni cilj – cilj je napisati jednu toplu i dragu knjigu, koja ne boluje od toliko prisutnih kompleksa ovdašnjih književnih glasova. Ona je velika upravo jer ne pretenduje da to bude – veliki angažovani, nacionalni, mudronosni ili kanonski roman, pisan da udovolji onima koji na književnost gledaju, zapravo, sa distance.
Već su primećene veze sa Matvejevićevim „Mediteranskim brevijarom“ i one svakako postoje i nisu ni podražavalačke ni idolopokloničke, već pripadaju jednom istom talasu ili, ako hoćemo da se nadovežemo na narativnu organizaciju romana – vetru. To kako Matvejević završava svoju divnu knjigu, omažom upućenom magarićima, nije nevažno za razumevanje „Broda za Isu“. Ali Perišićeva knjiga pripada ipak jednom drugom registru, gde ne prevladava lirizacija niti gomilanje kurioziteta, premda i njih nesumnjivo ima, već je određena romanesknom povešću pripitomljavanja, političnosti, migracija, prijateljstva, klasnih razlika, pa čak i razmišljanja o jeziku kao čovekovoj posebnosti. U njoj nijedno znanje ne odmaže, ali nijedno nije neopohodno; romanu se može pristupiti i kao avanturisitčkoj priči, koja teče i koja zanosi, ljuljuškajući se između akcije i opservacije.
Ponegde bi se možda još nešto moglo utegnuti – neko ponavljanje izbrisati, neko skretanje izoštriti, a neke karaktere dodatno razraditi – ali u pitanju su sitnice koje ne bi ništa presudno promenile, ali nije zgoreg imati ih u vidu. Verujem da je pronalaženje prostora za napredak poštovanje prema nečijem delu, a ne puka pedanterija. A isto tako verujem da će ova knjiga još mnoge čitaoce radovati i da ćemo o njoj moći još dugo i sa uživanjem razgovarati.
Autor: Uroš Đurković
Izvor: Goodreads