Savremeni načini komunikacije su nas gotovo neprimetno vratili jednom mediju –
zvuku. Dvadesetominutne glasovne poruke prijatelja su male emisije koje slušamo uz jutarnju kafu ili u prevozu. Predavanja i kursevi se unapred snimaju kako bi ih učenici i polaznici pratili, a podkasta je sve više i sve duže traju. Slušanje, za razliku od gledanja, dopušta obavljanje drugih poslova i to se čini važnim pomenuti u vremenu kada se od nas očekuje da dok radimo jedno, zapravo radimo i drugo, ne gubeći vreme. Ipak, slušamo i tragamo za pričama, a romanom „
Bekos“
Enes Halilović pokazuje da je i te kako prepoznao veliki povratak audio kulture u naše živote.
Naš pisac zna da slušanje znači i domaštavanje, da se najranije spoznaje stiču slušanjem, da se slušanjem oblikuje pogled na svet. Roman „Bekos“ ima polifonu strukturu, daje glas trojici pripovedača koji nam o sebi i svetu pričaju kroz formu audio-snimaka. Višeglasje psihijatara Piloreta i Martina i glumca Lemeza čine narativnu nit ovog romana. Njihove naizgled različite sudbine neraskidivo vezuje Pešterska visoravan, dobro poznat prostor Halilovićevog stvaralaštva. Piloreta se na Pešter vraća zbog sahrane oca sa kojim godinama nije razgovarao, za Lemeza, amaterskog glumca i kriminalca, Pešter je, paradoksalno, večiti prostor i mira i nemira, dok Martin taj mitski Pešter tek upoznaje. Zahvaljući pripovedanju u prvom licu, sva trojica izgovaraju istine koje ih ogoljavaju do one granice na kojoj pred našim očima postaju deca. Neprestano nad njima lebde duhovi roditelja, tetaka, baba i deda, učitelja i komšija čija su ponašanja i priče suštinski oblikovali njihove identitete, čak i kada su, kao u slučaju Piloreta, otišli hiljadama kilometara daleko od Peštera zbog zaposlenja ili u slučaju Lemeza, zbog ulaska u kriminal, posle i u zatvor u Murmanskoj oblasti, odakle će pokušati da pobegne.
Čovjek je sazdan od zemlje i kuda god korača – to je rodni kraj. A o kakvim je pričama reč?
Amel Koji To Nije, nezaboravan Halilovićev junak(inja), reći će u jednom času svom drugu Piloreti:
Nemoj otići u Evropu dok to ne vidiš, misleći na kamenje koje narod stavlja na dno kaca sira kako bi se kralo na težini. Ispod jednog drugog kamena, po prećutnom dogovoru, pešterskoj babi treba ostavljati po pedeset maraka kad god se nešto prenosi pored njene usamljene kuće, nezvaničnog graničnog prelaza. Halilović u „Bekosu“ piše o likovima koji žive po pravilima svog sveta, te na njih, ponekad, gledamo s humorom, a češće kroz tešku i nesagledivu gorčinu. Zato će svakodnevni dijalozi, razmene informacija i dogovori biti presečeni učestalim neodređenim oblikom:
pričalo se, verovalo se, u narodu se kaže, znaš li onu priču... Halilović u „Bekosu“, kao i u ranijim prozama, stvara bajkovitu, mitsku atmosferu pišući o vilama koje su ostale bez ruha, deci koja su u planini rasla
među čajevima i zverima, blizancima Tihom i Mudrom, o ljudima koji su uvek
nekom strahotom pokušavali da odagnaju zle duhove ili oko zavidnika. Njih sa distance posmatra i Šumar Koji To Nije, koji sa Amelom, Lemezom i Piloretom čini krug prijatelja odraslih na Pešterskoj visoravni. Kroz pojedinačne, a isprepletane ispovesti naša tri glavna junaka pokušavaju da ostvare određeni nivo samorazumevanja i prihvatanja, iako u tome mahom neće uspeti. Kolektivno i individualno sećanje, dakle, ovde zauzima važno, ako ne i centralno mesto.
A upravo sećajući se reči svoje majke, Lemez će u ruskom zatvoru pojesti malo sebe, jer
ko ne želi da bude opažen, neka pojede mesa sa svoje pete. Iako zna da je to bapska priča, ipak će učiniti ono što kažu stari sa Pešterske visoravni. Njegova ispovest centralni je i najduži deo romana „Bekos“. U nju su ugrađeni brojni događaji naše skorije društveno-političke istorije, ali i pojedinačni likovi poput Lepe Brene ili Mileta Lukovića Kuma. Putujući sa Peštera ka Beogradu, Rusiji, Italiji i drugim delovima Evrope, sa svojim prijateljima Boranijom, Burekom i Šangetom, Lemez stvara mrežu organizovanog kriminala, baš onakvog kakav je čitaocu poznat iz dnevne štampe. Dužna pažnja u njegovoj ispovesti se, ipak, mora posvetiti ikoničnoj sestri Caci, koja je tu od početka romana do samog njegovog kraja. Svaki Lemezov povratak na Pešter obeležen je susretom sa Cacom, junakinjom koja uz Amala Koji To Nije, dve udovice, babe sa neformalne granice Srbije i Crne Gore, nudi dijapazon ženskih likova, čije su sudbine, u okvirima patrijahalne i ruralne kulture, unapred predodređene. Na primeru Cacine samovolje Halilović nam pokazuje da su one koje tu predodređenost ne prihvate u najboljem slučaju osuđene na beskrajnu, izluđujuću samoću, a češće i na mnogo gore od toga.
Naposletku, a svakako ne najmanje važno, uz sve navedeno Halilović, sa pesničkim osećanjem sveta, ugrađuje i mit o Eneji, vremenski i prostorno šireći i povezujući „Bekos“ sa Trojom i starim Rimom. Na taj način pisac je ponudio još jedan okvir za tumačenje i razumevanje svog dela.
Vrijeme sporih epova je prošlo, a došlo je vrijeme brzopoteznih, zaključiće na jednom mestu psihijatar Piloreta. Ipak, Halilović i njegovi čitaoci znaju – slušanje i pričanje priča, kao nasušna potreba, neće proći, a znali su to i Eskimi iz epigrafa romana „Bekos“.
Autor: Sara Arsenović
Izvor: Vreme