„
Bekos“, najnoviji romana
Enesa Halilovića, i dalje najprepoznatljivijeg po pesničkim mu postignućima, kao da nastoji da uvek prisutna razmišljanja važećim mogućnostima pripovedanja putem lepe knjiiževnosti vrati što bliže samim korenima naratologije, te zvanično-nezvanične nauke o veštinama prenošenja priče, čak i kada taj univerzalno pojmljiv proces dobrim delom podrazumeva pripovedanje ličnih ispovesti ili možda čak i legendi.
„Bekos“ o pitanju strukture to čini uz pomoć svojevrsne polifonijske „pletenice“, oličene u trokrakom i troglasnom stvaranju priče o životu i u blizini Peštera, koji već sam po sebi nosi bremenitu značenjsku dimenziju, nečega fizički skrajnutog, nedovoljno poznatog, krajnje osobenog, kriptičnog... i sve to u krajnjem zbiru taj, ne samo geografski, nego i (mikro)društveni kontekst čini podatnim za književnu obradu sada već i prekaljenog romanopisca u primetno dobroj pripovedačkoj i autorskoj formi, a Enes Halilović sve to svakako jeste.
Glasovi su ne samo teritorijalno, nego i sudbinski bespovratno umreženi – prvi pripada psihijatru Piloretiju, koji se iz, reklo bi se, „snađene“ pečalbe vraća na Pešter da sahrani oca, od koga se još ranije otuđio; drugi glas je glas Lemeza, glumca amatera, Piloretijevog prijatelja, koji pak psihijatru Martinu ispoveda svoj život i svoje manje ili više progutane muke i čvorišta, dok to troglasje zaokružuje sam Martin, čiji je svetonazor obeležila i veza sa Lemezovom sestrom.
Ovim možda postaje barem nešto jasniji temelj na kome je ustrojena narativna struktura „Bekosa“, a upravo pojašnjeno trebalo bi da ukaže na još jednu važnu motivsku dimenziju ovog dela – primetnu i gotovo nepremostivu klaustrofobiju života pod senkom nametnutog.
Halilović suvereno vlada pripovedanjem pri takvoj postavci, a uz još nekoliko osnova za pohvalu – svojim ipak međusobno različitim akterima on je obezbedio dovoljno osobene glasove, a tu su i suptilni humor, podosta melanholije, nešto autoreferentnosti, te ispravno uverenje da u svetu krajnje upitnih istina polifonija, iznikla iz duboko ličnog i intimnog, možda biva i jedan od retkih učinkovitih oruđa da se pripoveda o življenju danas.
Autor: Zoran Janković, filmski i književni kritičar
Izvor: Nedeljnik