U autorskoj belešci na kraju romana spisateljica se osvrnula na istorijske izvore odakle je crpela građu za ovo delo. I došla do zaključka da je, u pisanim tragovima, moguće rekonstruisati despotov život (Kruševac 1377 – selo Glavica 1427), dok je Jelenin život, o kojoj istorija ne zna ništa, moguće rekonstruisati samo u književnoj imaginaciji. O Stefanu se zna da posle bitke u Angori 1402, gde kao turski vazal pobeđuje u bici, koju protiv Tamerlana gubi Bajazit, oslobađa iz harema sestru Oliveru, da dobija titulu despota, doživljava dramatične sukobe sa bratom Vukom i sestrićem Đurđem, ali doživljava i snažno osećanje ljubavi sa Jelenom, ćerkom gospodara ostrva Lezbos, Frančeskom II, što je u emotivnom ushićenju oglasila njena sestra Irina, udata za bratanca vizantijskog cara Jovana VII.
Kad
Ana Atanasković počinje da vaja ličnost Jelene, njeno pero to čini na najsenzibilniji način, sa elementima ženskog pera, utoliko pre što je despotova izabranica iz sasvim drugačijeg okolja, sa mediteranskog ostrva, osoba koja je duhovno formirana u vizantijskom, u moćnom hrišćanskom carstvu, sa lektirom antičke pesnikinje Sapfo (roman čak i počinje sa erotskim uzbuđenjima u mediteranskom podnebesju). Unutrašnje duševne bure u Jeleninoj duši nagoveštavaju onog koji će biti dostojan njene suptilne emotivnosti, njenog intelekta i vrlo važne srednjovekovne svesti o klasnim odrednicama, da je iz izabranog, plemenitog roda. Zbog sna mlade žene o budućem izabraniku, spisateljica će u njoj videti antičku lepotu, duboku duševnost, osećajnu osobu nadahnutu čarima one ženstvenosti koje će opisivati lirskim pasažima kroz simboliku boja: žute, crvene, plave i purpurne. Čak je sam naslov romana izazovan: „
Zmajeva žena“ (zbog despotovog viteškog članstva u ovom međunarodnom srednjovekovnom redu), što će pomalo biti u raskoraku sa emotivnom prirodom njene unutrašnje senzibilnosti. Kada uvodi u njenu unutrašnju dramu francuskog viteza Busika, koji dolazi na Lezbos po pozivu gospodara ovog ostrva, njenog oca, Frančeska II Gatiluzija, ona to čini da obogati njene ženstvene vizije o jednom evropskom vitezu iz Srbije, da bi istakla njegove vrline, hrabrost i plemenitost.
Biografija Jelene Gatiluzio je zapravo romansirana biografija despota Stefana. O tome kako će „buru ljutu svog tela i svoje duše“, kako je govorila Jefimija, predati tom srpskom vitezu, pobedniku kod Angore, o tome kako je posle veridbe došla lađom u Srbiju, gde je u Zeti dočekuje despotova sestra Jelena Balšić, o tome kada dolazi u prestonicu u Kruševac, koga obasipaju neke kontinentalne kiše koje nisu nalik na one mediteranske u Konstantinopolju, kad je dočekuje u punoj nežnosti majka Milica i despot koji se neprestano moli Gospodu, kad se venčaju u crkvi Lazarici, kad se potom dogodi brza seoba u Beograd, grad gde su se „ljubile dve reke“, gde će zasnovati svoje bele kule, gde će Jelena kao despotica doživljavati sve što predstavlja ono žitije o despotu koje je ispisao Konstantin Filozof.
Jelena, iako je Konstantin Filozof nigde ne pominje, uklapa se u to žitije svom nežnošću svoje ženstvenosti, dostojanstvom despotice, tihe pratilje prema onome koji nosi državne odgovornosti u smutna vremena. Spisateljica je čak vidi u jednom podsvesnom prizvuku
Jelene, žene koje nema (kako je to jednom rekao
Ivo Andrić), a taj prizvuk je bio skriveno nagovešten i u motu ove knjige od same spisateljice:
Mom sinu koji se nikada neće roditi. Sve što je istorija znala o despotu stalo je u ovu skrivenu biografiju, istoriju koju je ovde potvrđivala (žena koje literarno ima) u bogatim duševnim i emotivnim izlivima, kad je despot pisao „Slovo ljubve“, kad je gradio (crkvu veću i lepšu od očeve) Pavlovac, Manasiju, Milentiju, kad je pohodio Sigismunda na njegovom krunisanju, kad je sastavljao zakon o rudnicima, pisao povelje i dokumenta, pisao na mramornom krstonoscu tekst o Kosovskom boju…
Tako će Jelena, nežna pratilja despotovog žitija, doživeti i onaj trenutak koji istorija zna, kada je despot „u lovu na prepelice stigao u selo Glavicu, pustio kraguja, nagnuo se i u infarktnom trenutku pred smrt povikao: ‘Po Đurđa, po Đurđa…’“
U poglavlju koje nosi naslov
Purpurna boja razrešava se katarza žene „koje literarno ima“ u poslednjem bolu koji ima taj božji zavet o smislu ljubavi: „Sanjala sam te. San je isto što i život. Sine moj, imaš plave oči kao i tvoj nesuđeni otac… volela sam te iako mi nisi došao.“
I kroz metaforu sna, u zrnima mahune purpurne boje, vraća ceo svoj ozrnovljeni trenutak na vreme kad se seća svog Lezbosa i cele svoje prošlosti, kad je veličanstvenu crvenu boju, najživotvorniju boju, zamenila osmanlijska, osvajačka, zelena, kad je despot rekao: „Ja više nijednu ženu neću uzeti za ruku“, kad je pao Lezbos, Mitilena se predala, kada je „u tom poslednjem snu nalik detetu neko rekao: Helena, vreme je da kreneš dalje“…
Ako je Ana Atanasković u despotu Stefanu imala motivsko pokriće za Jelenu, suprugu o kojoj istorija gotovo ne zna ništa (osim beleške kneginje Milice sa Koznika 1402, kad se despot ženjaše), sigurno je u izvanrednom umetničkom oslikavanju ostvarila jedan mogući lik u pretpostavljenoj istoriji tadašnjeg vremena i senzibilnost koji nosi ukus našeg vremena.
Autor: Ljubiša Đidić
Izvor: Književne novine