Možda ćemo jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti moći da govorimo o
novom realizmu, prozaističkom usmerenju koje sve više dominira bez obzira na dužinu forme. Likovi su tu ipak bolji od (floberovskih) mediokriteta, ali svakako prilično udaljeni od ideala i sličniji prosečnom, uz isvestan udeo benigne ekscentričnosti. Teme su takođe „obične“, na granici banalnog, ali jednostavne i životne, sa čim je usklađeno jasno, razgovorljivo pripovedanje. Ovakav način predočavanja velikih, univerzalnih istina i problema pokazuje se kao ispit za vešte nasuprot osrednjim piscima. Šveđanin
Karlson, uveliko poznat po svedenoj i lucidnoj prozi, iznova polaže test sa najvišim ocenama.
Iako je formalno zbirka pripovedaka, „
Novi ljudi pogrešnim redom“ bez problema se može čitati kao roman, baš kao što uprkos prividno slobodnom, neobavezujućem rasporedu i međusobnoj nezavisnosti, priče koje sadrži čine logičku celinu spojenu unutrašnjim motivsko-idejnim kopčama. U tom smislu, znakovit je već naslov, sugerišući centralnu temu (i težnju) koja zaokuplja junake: potrebu za promenom, preosmišljavanjem, čak potpunim preobražajem identiteta, ali sa diskutabilnim do potencijalno problematičnim sledom sprovođenja transformacija. Svaka epizoda uzima određeni događaj iz junakove prošlosti ili se fokusira na trenutnu situaciju, sa jednom zajedničkom opsesijom ili manje-više razvijenom ličnom „filozofijom“, koja se obično tiče socijalne mimikrije i bekstva. Čitajući, uviđamo da se ličnosti u ne toliko očiglednom poretku nadovezuju jedna na drugu, pa se percepcija svake sledeće menja usled premeštanja tačke gledišta i konteksta opisanog, nalik postupku u staroj igri „gluvih telefona“, a njihovi profili dobijaju dubinu, zaokruženost, postaju prepoznatljivi. Pored toga, na prirodnost i lakoću razvijanja radnje utiču Karlsonovi majstorski dijalozi.
Sa uočenim postupkom (raz)otkrivanja korak-po-korak (ili priču po priču), zbirka poprima jasnu formu koja je, najslobodnije rečeno, kružna. Da sve ne bude sasvim prozirno i uprošćeno, stara se epiloška pripovetka o hotelu čiji hodnici nemaju kraja, a put do odgovarajuće sobe je iscrpljujući, samotan, po tome najsličniji egzistencijalnoj potrazi. Atmosfera začudnog koja obavija i druge priče ponajviše duguje još jednom elementu od presudne važnosti, fluidnoj figuri pripovedača. Igra stvaranja narativa putem već spomenutog re-kreiranja vlastitih života, prelazi iz ruku jednog do sledećeg junaka i mada nisu svi profesionalni autori (kao novinar Andeš ili kantautor Sebe, pa čak i prevarant Kent), u nekom trenutku dobijaju tu ulogu pred samim čitaocem.
Glasova je nekoliko: Andeš i njegov manje uspešni brat Patrik, bivša supruga Frida i bratovljeva devojka Viktorija, te nekoliko kolega ili drugova, lica iz prošlosti. Pitanja sa kojima se suočavaju ili ih aktivno zaokupljaju tiču se nezadovoljstva poslom, vezama, perspektivama, finansijama, uz stalne i uglavnom apsurdne (stoga potpuno uzaludne) pokušaje da se iskorači iz tog kruga, odnosno, u širem smislu, već primećenih okvira zbirke. Njihove svakodnevice na relacijama stan – radno mesto – gradske lokacije poput parkova, ulica ili barova, odvijaju se posredstvom nespretnih i ne uvek logičnih pokušaja da izvesnim ekscesom naprave preko potreban rez. Namera da se više ne progovara, ne odlazi na posao, da prodaju porodičnu vikendicu, stave tačku na druženje ili priznaju osećanja prema koleginici, obično biva osujećena prostom životnom logikom ili, nasuprot tome, kakvim još uvrnutijim udarom slučaja. Karlsonov stilizovani humor i neskrivena saosećajnost prema zalutaloj grupi koju prvidno rasutu izvodi pred čitaoce, u svaku od priča unosi pomirljivu vedrinu i spremnost da se sledeći put pokuša nešto drugo.
Autor veruje da je čovek suštinski biće promene koja ne mora narušiti njegovo jezgro, već predstavlja nužno sredstvo podsticaja za preživljavanje. Svaka sutrašnjica otvara novu priliku, sve nas povezuje princip
krivulje života i podložni smo iskušenjima
kupovine sreće iliti garancije dobijene od kakvog putujućeg gurua, pronađe li nas u kritičnom trenutku. I svaka situacija nudi bezbroj mogućnosti tumačenja, kao što suptilni omaž
Kenoovim stilskim vežbama u priči
Tri metra ulice Hurnsgatan pokazuje neiscrpne izvore varijacija, ukoliko se postavimo kao pisci sopstvene priče. Uzmemo li život tako, na stvaralački način – pomalo neozbiljno, ali sa verom u nove prilike iza svakog ćoška, možda postanemo bar mrvicu srećniji...
Autor: Isidora Đolović