Pisac
Zoran Milekić, koji je po vokaciji profesor istorije, svakodnevno opipava puls omladine i pronalazi zanimljiv način da im približi prošlost i događaje koji su krojili sudbinu sveta. Isti kurs zauzeo je i pišući za njih.
Originalno i prijemčivo prišao je životnim pričama o Volfgangu Mocartu i Tomasu Linliju u knjizi „
Mocart i Linli“. Genijalne muzičare uvodi u priču kada su već ovenčani slavom, a zapravo obijica imaju tek trinaest godina. Mocart je iz Salcburga, Linli iz Londona. Ne susreću se u nekom od njihovih rodnih gradova, već u Firenci u Italiji, zemlji koja je sinonim za operu i klasičnu muziku.
Razgovori dva mlada genija pokazuju koliko su željni običnog, svakodnevnog života, koliko im nedostaje druženje sa vršnjacima, da je previše obaveza i prevelikih ambicija svaljeno na njihova pleća i da je najveći luksuz za njih dokolica i zgubidanjenje po ulicama uzbudljivog grada u kome su se našli. Da su na pragu sazrevanja i odrastanja, govore i tesni kaputići u kojima muziciraju (Mocartov je, naravno, crveni i u svetu sada prepoznatljiv), kao i buđenje čulnosti i rađanje prvih velikih simpatija.
Svaki od dečaka ispoljava specifične karakterne crte. Volfgang je vetropirast, iskren, neposredan u komunikaciji. On je vedrog duha, pravo je malo spadalo, što se vidi u dosetkama koje dobacuje glumcu koji poziva gledaoce u pozorište, u pismima u kojima se šali sa sestrom Nanerl, u improvizacijama kako u razgovorima, tako pri komponovanju na licu mesta pred mnogobrojnom publikom. S druge strane, Tomas je strpljiv, ljubazan, vredan, podjednako nadaren i uvek spreman da prati novostečenog druga u ludorijama koje u momentu smišlja. Mocart u jednom trenutku izgovara misao koja je zajednički imenilac za život koji obojica vode: ,,Lepo je svirati, ali je teško stalno se dokazivati“.
Kada pročitamo da je do tada mladi Austrijanac neprestano bio na putu, da je na evropskoj turneji obišao London, Pariz, Beč, Minhen, da će na boravku u Italiji obići Veronu, Firencu, Mantovu, Kremonu, Milano, Parmu, Bolonju, Rim... i da će na svakom od tih odredišta muzicirati i zabavljati najuticajnije građane, kako bi se zaradilo za dalji boravak i naredna putovanja, jasno je koliko je takav život jednom detetu bio naporan. U jednom trenutku njegova setra će reći ono što misli i oseća njihova čitava porodica: Tvoj uspeh će biti sreća za sve nas! Zato je tom uspehu sve podređeno. Svi su u evropskim muzičkim krugovima čuli za mladog genija iz Salcburga, ali kroz čitavo delo se provlači i priča o jednom neuspehu, koji dečaka i njegovog oca Leopolda prati kao tamna senka. Naime, Josif, sin Marije Terezije, od Volfganga naručuje da iskomponuje operu. Mlađem Mocartu je tada tek dvanaest godina. U zadatom roku uz naporan izgarajući rad opera je napisana, ali nikada nije izvedena, jer ju je ceo Beč i njen muzički milje sabotirao, ne verujući da je to delo dečakovo. (Sumnjali su da ga je napisao njegov otac). O tom gorkom iskustvu Linliju mlađem i starijem pričaju Mocart otac i sin.
Vršnjaci i njihovi očevi dele iste brige i iste ambicije, te je maestralno što je pisac pažnju posvetio njihovom susretu i nesvakidašnjem prijateljstvu koje otkriva karakterne osobine mladih umetnika, kao i božanskim nadahnućima koja doživljavaju!
Autor:
Ljiljana Šarac
Izvor: časopis Bukmarker, br. 55