Valjevo je te davne, i po svemu crne i mračne, 1915. godine bilo prestonica Srbije koju su s pravom nazivali
zemlja smrti jer je, pored nezapamćenih ratnih stradanja, kada se moćno carstvo obrušilo na već izmoždenu i izranjavanu Srbiju, narod i vojsku u olovnom stisku stegla epidemija pegavog tifusa! Zlo nikada ne dolazi samo. Najveću i najbrže proširenu, ali i najbrže zaustavljenu epidemiju u istoriji opisuje nam
Vlada Arsić u svom duboko potresnom i surovo iskrenom romanu „
Kad zvona zaneme“ prvobitno izdatom 2016. godine.
Dok u ledenoj januarskoj noći 1946. vremešni lekar Andrija Srećković cvokoće smrzavajući se u zatvorskoj ćeliji, mira mu, pored nepodnošljive studeni, ne da ni pitanje: zbog čega je u nju bačen? Jeste da je za života mnogima odsekao ruke i noge, vadio im creva, krpio ih i rezao, ali je to radio kao lekar „mešajući se u božja posla, zavarao im tragove, skidao ih s lopate“. Zora nam donosi odgovor: optužen je da je tokom rata lečio i četnike. Posednut pred oficira Udbe, doktor otpočinje svoju strahovitu životnu ispovest. Natopljene rovove, fijuke granata i puščanih hitaca koji paraju bubne opne, streljanja dezertera i borbe na frontu, nema šta u Prvom svetskom ratu nije preživeo.
U decembru 1914. u razorenom, opljačkanom i isilovanom Valjevu koje se nagledalo najbesprizornijih zločina pod opsadom austrijskih snaga, izbija epidemija tifusa. Opisujući sudbine fiktivnih likova i stvarnih istorijskih ličnosti, Vlada Arsić, izvrstan, pouzdan i temeljan, polako sklapa mozaik užasa i neopisivih strahota koje su zamalo dovele čitav naš narod do potpunog istrebljenja. Islednici koji ispituju doktora 1946. i ne naslućuju da je on najveće agonije, muke i gubitke već pregrmeo i da je za svoje grehe, ako ih je uopšte i bilo, već odavno platio po višestruko većoj ceni.
Arsić vešto tka pletivo radnje vodeći fabulu kroz više niti, od austrijskih logora i okupiranih gradova, srpskih tabora i sela, prošlosti udbaških oficira, pa sve do samog carskog dvora u Šenbrunu, gde Franc Jozef besni zbog prvobitnog poraza koji je njegova silna ordija pretrpela od neznatne srpske vojske koju evropska štampa slavi kao herojsku. No zato ima pakleni plan: dopustiće srpskoj vojsci da ponovo zauzme Valjevo ne sluteći da ih u njemu čeka zaraza koja bi mogla da satre ne samo vojsku već i čitav narod. Zločin nezabeležen u istoriji. Od četiri miliona stanovnika (i nešto manje od 600 lekara u čitavoj zemlji), gotovo jedna petina se zarazila, stotinu hiljada njih je preminulo u samo prva dva meseca. Ako vojvoda Mišić nešto ne učini, narod će mu dokrajčiti nešto mnogo gore od Austrijanaca i Mađara.
U Valjevu u koje se sjatilo skoro sto hiljada izbeglica, srećemo i ratnog heroja Mitra, doktorovog sina, čija ljubav s bolničarkom koja ga je negovala i otrgla iz ruku smrti kako bi ga primila u svoj zagrljaj, priči daje i romantični zaplet. U gomili unesrećenih, ranjenih i gladnih, vojska koju slavi čitava Evropa, skapava u blatu, krvi, fekalijama i ostacima raspale marve, bez hrane i sanitetske pomoći. Oboleli leže na snegu, po ulicama, bez pokrivača i dušeka.
Andrija će u ratu izgubiti najmilije, ali će nakon Drugog svetskog rata na sebi osetiti gnev neukih i svirepih zločinaca pod partijskim uniformama koji položaj i čin koriste da bi udovoljili svojim nasilničkim porivima i kompleksima. U njegovoj ispovesti srećemo i mnoge poznate istorijske ličnosti poput Nadežde Petrović koja drži lekciju i mnogim današnjim profesorima kada u znak solidarnosti sa svojim učenicama odlazi da radi kao bolničarka u Valjevu gde je njihov životni vek bio oko mesec dana. U vremenu zla rađaju se najveći heroji! Tu je i Arčibald Rajs čiji su šokantni izveštaji o neljudskoj golgoti Srba izazvali buru u evropskoj štampi koja ne može da poveruje kakva zlodela neprijatelj seje za sobom na Balkanu ne štedeći čak ni nejač.
Na neki način i Arsićeva veličanstvena knjiga, duboko dirljiva ratna epopeja i sveobuhvatni i dragoceni istorijski zbornik naših stradanja, kao večni spomenik junacima i podsetnik na zverske nepodopštine koje je naš narod pretrpeo, služi upravo da se ratni zločini trajno otrgnu od zaborava kako bi bili nauk savremenom dobu toliko sklonom brisanju ili zaboravljanju istorije i njenih pouka.
Autor: Miroslav Bašić Palković