Roman „
Bdeti nad njom“, za koji je pisac
Žan-Batist Andrea prošle godine dobio Gonkurovu nagradu, bio je tema 128. tribine Laguninog književnog kluba koja je održana 7. novembra u Bukmarker kafeteriji knjižare Delfi SKC.
O ovom izuzetnom romanu govorila je prevoditeljka Anđa Petrović i književna kritičarka i novinarka Vesna Jovanović.
Anđa Petrović je istakla da je knjiga divno napisana i da je bilo uživanje prevoditi je, a da je „Bdeti nad njom“ zanimljiva i lepo izvedena kombinacija istorijskog i ljubavnog romana o talentovanom vajaru niskog rasta. Radnja prati njegovo odrastanje i umetničko sazrevanje u Italiji 1920-ih, uspon fašizma i uticaj crkve na talentovane pojedince.
Vesna Jovanović je ocenila da knjiga budi mnoštvo emocija i utisaka, ali da kada bi sve mogla da sažme u jednu reč, to bi bila – moć.
„Prva je moć ljubavi, zatim moć umetnosti koja je predivna kada je u pravim rukama, a koliko je samo strašna i opasna kada je u rukama propagande. A konačno, tu je i moć politike i crkve… Sve to oslikava 20. vek u Italiji, dva svetska rata, uspon i pad fašizma i kako je to uticalo na živote ljudi“, kazala je Jovanovićeva.
Glavni junak Mimo, kako su podsetile gošće Laguninog kluba, rođen je u siromaštvu i poveren je beznačajnom kamenorescu na šegrtovanje. Isprva niko nije imao poverenja u njega: nizak je rastom, kržljav, neugledan… Ali iza takve spoljašnjosti krio se vajarski genije. S druge strane, nad drugom junakinjom – Violom Orsini – kao da su bdele sve dobre vile. Naslednica je ugledne porodice, detinjstvo je provela u raskoši jednog đenovljanskog dvorca. Međutim, njena ambicija se ne miri sa mestom koje joj je namenjeno. Mimo i Viola se razumeju na prvi pogled i zaklinju se da se nikada neće rastati. Život će im ukrštati i razdvajati puteve, čas će biti prijatelji čas neprijatelji, ali nikada neće odustati jedno od drugog.
Anđa Petrović govorila je o ova dva junaka i njihovom neobičnom odnosu, ističući da je zbog takvih odnosa i karakterizacija likova ova knjiga čarobna:
„Oni su dve potpuno različite osobe, ali sa istovetnom dušom. Razlikuju se u svemu fizičkom i društvenom, ali su se našli na nivou duše“, kazala je prevoditeljka, dodajući da je Viola bila žena ispred svog vremena i Mimo možda jedina osoba koja je razume u tom svetu.
Mimo je dobio na rođenju simbolično ime – Mikelanđelo jer je majka verovala da će njihov sin jednog dana biti genijalan umetnik, što se i obistinilo.
„Majka je tako nadenula svom sinu teret, nije voleo svoje ime koje ga je na kraju ipak odredilo. Međutim, pored uspeha, talenat mu je doneo i mnogo teških životnih situacija“, istakla je Jovanovićeva, dodajući da malo junaka ostaje tako dugo sa nama pošto završimo čitanje, kao što su Mimo i Viola.
Prema rečima Vesne Jovanović, roman postavlja i važno pitanje – gde je mesto umetnika u tako izazovnim istorijskim trenucima?
„Mi i danas postavljamo isto pitanje. Imala sam čast da jednom prilikom razgovaram sa Ginterom Grasom, i kada sam mu postavila pitanje da li je pisac dužan da ima otvoren stav i bude angažovan, odgovorio mi je da je nemoguće da umetnik, a pogotovo onaj koji se bavi rečju, ne iskoristi tu reč da iskaže svoj stav. To može biti manje eksplicitno ili više. Naš junak je činio pogrešne postupke i bivao iskorišćen u propagandne svrhe, ali je uvek uspevao da iz njih izađe i opravda ih, premda je bio svestan da nisu za opravdanje.“
Sagovornice su se složile da se o ovom romanu može dugo razgovarati i da na svakoj stranici možemo da podvučemo po neku rečenicu koju želimo da upamtimo.
„Mimo kaže da su dva svetska rata, pored svih žrtava, ubila i sve ono što je ostalo od sporosti. Mi smo danas svedoci tog brzog vremena koje je usledilo“, zaključila je Vesna Jovanović.
Sledeći Lagunin književni klub biće održan u petak 5. decembra, a tema će biti roman „
Narod što po snegu seje“
Tine Harnesk.