Kao znak prevarenih i onih koji varaju, ova nesrećna boja stvarno je na lošem glasu, što potvrđuje jezik nimalo nežan prema njoj. Na francuskom i italijanskom, izdajnik je „žuti“ dok na engleskom
yellow dog označava onog koji kukavički podvije rep i zaždi iza prvog ćoška. Pomenimo i
yellow press kao naziv za štampu sklonu skandalima i prikazivanju intime onih koji ne žele da je sakriju. „Žuta karta“ je bila namenjena prostitutkama u Rusiji i Austrougarskoj carevini, ili se izdavao takav pasoš koji su u Francuskoj dobijali robijaši posle odsluženja kazne.
Viktor Igo u „
Jadnicima“ objašnjava zašto Žan Valžan posle devetnaest godina u zatvoru nosi „žuti pasoš“ koji ga stavlja na loš glas kod poslodavaca i vlasti.
Žuta se povezuje sa društveno odbačenima i sa duševnim bolesnicima, ponekad odevenim u žutu košulju ili ogrtač, slično ludacima ili lakrdijašima prikazanim u srednjem veku. Azili za umobolne, nazivani „žute kuće“, bojeni su u žuto. Nije slučajno što je Šarlota Perkins Gilman u knjizi „Žuti tapet“ zatvorila svoju junakinju u trošno kolonijalno zdanje sa rešetkama na prozorima i žutim tapetama, čija je psihodelična šara dovodi do ludila.
Prostitutke, koje u 19. veku više ne moraju da se oblače u upadljive boje da bi se razlikovale od časnih žena, i dalje farbaju kosu u plavo, to jest u žuto. Stalo im je da budu plavuše koje su oduvek predstavljale primerak idealne ženske lepote. Nekadašnje seksualne radnice su najčešće šetkale ogrnute žutim šalom, u žutoj odeći sa trakama i dodacima u boji zlata kako bi ih mušterije lakše uočile pri prigušenoj svetlosti fenjera u tunjavo osvetljenim gradovima.
Žuta se plete oko neverovatnih priča pa pisac Žil Barbe d’Orevili u noveli zbirke „Đavolice“ opisuje ženu koja se, u ozloglašenoj pariskoj četvrti, ističe ne samo vrckavim hodom već i upečatljivim izgledom, satenskom haljinom boje šafrana sa zlatastim odsjajima i divnim turskim šalom na crvene i žute pruge. U pitanju je vojvotkinja koja pokušava da muškarce namami kao bludnica da bi ukaljala ime muža koga prezire.
Žuti šešir se pojavljuje u dugačkom dopisu nekog brižnog lekara iz Monpeljea. Naime, on preporučuje da prostitutke, radi uspostavljanja kakvog takvog reda i mira, kao i moguće opomene da druženje sa ovakvim ženama može da mušteriju ugrozi sifilisom, nose bledožuti šešir sa trakom ili velom iste boje ili pojas takve boje, na kojem će se nalaziti pločica sa devojčinim registarskim brojem. Žuta se lako uočava, ona opominje i, kako kaže slikar Kandinski, probada pogled i škodi očima koje ne mogu da je podnesu.
Ali ima i drugačijih, nežnih svedočenja. Takvo je Van Gogovo, koji obožava žutu i u njoj u sunčevu svetlost. On pismom izveštava brata Tea o svojim svetlosnim avanturama u žitnom polju. „Zablesnulo me je sunce i udarilo me je u glavu, sunce i svetlost koje mogu nazvati samo žutim, sumpor-žutim, limun-žutim, zlatnožutim.“
Evo još jednog zaljubljenika u žutu.
Gistav Flober se zaputio čak u Tunis da bi se za buduće pisanje romana bolje obavestio o Kartagini i potpunije osetio „svetlost boje“. On piše prijatelju Luju Bujeu 1862. godine, kada se pojavljuje njegov „kartaginski“ roman „Salambo“, da je posle tog putovanja najzad oblikovao ideju „Salambo“ kako bi čitaocima pružio jasnu predstavu o žutoj boji.
Nije posve jasno šta je pisac time želeo da kaže kad se zna da je u romanu „Salambo“ glavna boja – crvena.
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: Dnevnik