Nepismeni Džon Šekspir, koji se celog života potpisivao krstićem, nije ni slutio da će svojim zanatom obeležiti život sina Vilijama i predskazati sudbinu najpoznatijeg pisca svih vremena. Luksuzne rukavice od kože, satena i zlatne čipke iz 17. veka, izložene u Muzeju Viktorija i Albert, možda nisu baš delo Džonovih ruku, ali slikovito prikazuju kakvim je talentom raspolagao jedan rukavičar da bi udovoljio zahtevima razmažene vlastele. Zanatsko umeće Džona Šekspira nije bilo samo deo glamura onovremene gospode već i nagoveštaj skrivanja gole kože i intimnog dodira zaštićenom finom futrolom, jednog „života u rukavicama“ kakav je njegov sin Vilijam zapravo vodio.
.png)
Poznati
Šekspirov portret izrađen kičicom Paula van Somera, slikara na dvoru kralja Džejmsa, prikazuje piščeve oči kao „sjajne, bleštave, pronicljive“ (što nije slučaj na drugim portretima), dok pažnju zaokuplja velika okrugla minđuša, koju vrsni poznavalac mnogih života i dela Stanislav Vinaver uzima kao izvanredno znamenje i krunski dokaz Šekspirovog kaćiperstva. Šekspir je zaista bio šmeker! Voleo je da se gizda i cinkroti, da paradira u finoj odeći ne samo porodično već i onako, shvatajući čitavu vasionu kao veliko pozorište, a sebe glumca kao manekena i razbijača sveprisutne čamotinje. Setimo se veštica iz Makbeta. Podstaknute svojim demonizmom, one se isto zabavljaju gurajući Makbeta u zločin, kao što se šegače i sa običnim mornarem i njegovom bednom ženom, sa svakim ko bi im se našao na putu.
Šekspirovo doba je vreme lepe odeće (onih bogatih). Tadašnja kraljica Elizabeta, iako u zavetu devičanstva, volela je da se pred dvoranima producira u neobičnim i skupim kostimima. Svoj uticaj na polju dvorskog manekenstva shvatila je kao veoma važan deo politike vladanja. Sastavljene od nebrojenih slojeva i steznika sa fišbajnima od kitovih kostiju, ove krojačke skalamerije smanjivale su struk do zoljinog stasa, a posebnim umecima povećavale kukove i karlicu, čineći da se uvećana kraljica kreće poput prekookeanskog broda, dike engleskih moreplovaca.
Jedna od mnogobrojnih kraljičinih haljina opremljena je tananim krilcima od paučinastog bisernoplavog tila. Dostojanstveno hodajući do prestola, ličila je na džinovskog vilinog konjica preuzetog sa nekog od onih čudnih Leonardovih crteža fantastičnih stvorenja, potom oživljenog u Spenserovoj „Vilinskoj kraljici“. Na haljini je vešta ruka vezilje porazbacala sijaset očiju i ušiju, simbole opsesivnog prikupljanja podataka. Iako sigurnosne kamere još nisu bile izmišljene, vladar uvek mora da bude na oprezu u potrazi za konačnim dokazima neverstva jer ima neobjašnjivu želju da sazna istinu o svemu, pa i o sebi. Upozorenje sa ovog hodajućeg bilborda slično je onom koje je Žarijev kralj Ibi poslao svojim dvoranima:
Sve vas vidim, sve čujem i pitam se dokle ćete.
Kraljica Elizabeta, koja je mnogo volela pozorište, doživljavala je svoje javno istupanje kao veliku ulogu u nacionalnoj drami. Njena omiljena boja bila je plava, čime je jasno naglašavala svoje sablažnjive namere da se poistoveti sa Bogorodicom. Na slici Roberta Pika njeni je ženstveni dvorani, okićeni Ordenom podvezice, pronose u povorci kao svetlucavu i nežnu ikonu, ali ipak nepokolebljivo surovu.
Imperijalna istorija Britanskog carstva, u kojem je uzor bila kraljica, doduše sa načelima patrijarhalnog vladanja ali ipak žena po tadašnjoj modi izbrijanih obrva i visokog čela, ustanovila je model mekog patrijarhata po tvrdim političkim načelima. Orden podvezice, potekao od dela ženske odeće, kultno obožavanje pozorišta duž Temze, javne prilike za naklonost prema golobradim dečacima u ženskoj odeći, činili su okvir za Šekspirove drame, naročito komedije, a muškarci, koji čeznu da budu žene, prvo Elizabetini a kasnije i Viktorijini, uveli su u engleski društveni život, naročito onaj romantizma, oblik ritualnog homoseksualizma vidljivog u dendizmu Bramela i
Oskara Vajlda.
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: Dnevnik