Laguna - Bukmarker - O romanu Branka Anđića „Veličina sveta“ - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

O romanu Branka Anđića „Veličina sveta“

Poznat našoj čitalačkoj publici pre svega kao vrstan prevodilac zahvaljujući kome smo pročitali velika dela hispanoameričke književnosti, Branko Anđić paralelno je gradio i karijeru pisca, nepretenciozno i u senci svog raskošnog prevodilačkog opusa. Roman o kojem govorimo presudno je uticao da dobije nagradu „Miloš Crnjanski“ 2011. godine, ali je tada prošao relativno nezapaženo, jer je knjiga štampana ali nije stigla u knjižare jer se izdavač Prosveta ugasio. Knjiga je prevedena na engleski, u ediciji Srpska proza u prevodu, ali nije stigla do čitalaca na srpskom – sve do ovog, drugog, ponešto izmenjenog izdanja. Da ovo delo to nikako ne zaslužuje, čitaocu je jasno već od prvih stranica Anđićeve kvazimemoarske proze u kojoj je uvek teško pogoditi pravu meru nostalgije, sentimenta, izmišljenog, pročitanog i realno doživljenog. Provlačeći kroz filter zrelih godina i fizičke odvojenosti od zavičaja svoja sećanja na detinjstvo i druženja sa ocem, pripovedač romana ispisuje stranice koje po formi više deluju kao zbirka eseja sa centralnom temom odnosa očeva i sinova, negdašnjeg i današnjeg vremena. U sopstvenom roditeljskom iskustvu, pripovedač će kasnije potražiti i naći mnoge sličnosti, greške i propuste koje je nekada zamerao svom ocu a potom ih i sam učinio, vođen uvek dobrom namerom kojoj ume da se ironično i duhovito, iskreno podsmehne.

Taj skup dobrih namera, koji većina roditelja ima u odnosu na svoje potomstvo, kao da zablista u pravom svetlu tek kada roditelja više nema. Tada, izgubivši zauvek status deteta, sagledavamo sve surovosti i grubosti kojima smo ih izlagali, a koje utoliko više bole kada ih i sami doživljavamo od svoje dece. Istorija koja se ponavlja generacijama, ali sa primesom individualne varijante za svakoga.

Istorija Anđićevog pripovedača određena je činjenicom da je relativno rano i, čini nam se, bez mnogo žaljenja u odnosu na Beograd i rasparčanu zemlju u kojoj se rodio, rešio da se otisne u široki svet koji ga je privlačio. I što je duže krstario njime, njegova veličina mu se činila sve subjektivnijom i sve daljom od istinskog težišta bića koje, što postajemo stariji, sve više teži da svet privuče k sebi. U tom traženju prave mere života putnika i istraživača dalekih prostora, pre svega Južne Amerike (dom mu je dugi niz godina bio Buenos Ajres), moćno sidro predstavlja uloga roditelja koja neminovno mora biti povezana sa domom. Ili možda ne, ukoliko za dom proglasite čitav svet ili „svako mesto gde okačite šešir“, kako pisac voli da naglasi. Tada postajete veoma privilegovani roditelj koji svome detetu može da ponudi svet kao lekciju iz svih poznatih nauka i umetničkih disciplina, kao odskočnu dasku i gorivo za samostalni let. U tom smislu, priča o druženju oca i sina u poglavlju Fotografija duše predstavlja pravo malo remek-delo, koktel iskrenosti i nepatvorenih osećanja, ljubavi prema životu, prema lepoti i biću u svakom njegovom obliku.

Ne prezajući da svojom prozom korespondira sa velikim piscima u čijem je društvu od kada je savladao njihove jezike, Anđić to čini sa merom i na način koji će prepoznati samo čitači od formata, pretpostavljeni sagovornici, a svi ostali, možda manje načitani a podjednako ili više iskusni u zadacima roditeljstva, dobiće toplo, iskreno i umetnički skladno oblikovano štivo koje će vas naterati da se zamislite, možda ne toliko nad veličinom sveta koliko nad formatom duše.

Generacijski blizak svima koji su na ovim prostorima rođeni između 1950. i 1965, Anđić sa dozom sete ali i ozlojeđenosti građanskih potomaka osiromašenih roditelja, priča o vremenu kada smo bili klinci i letovali na Jadranu, kada smo imali zemlju i dozu naivnosti koja nas u to doba nije napuštala. U toj zajedničkoj nostalgiji ne toliko prema Jugoslaviji koliko prema bezbrižnim detinjstvima i mladostima, pronaći će ova knjiga posvećene i zahvalne čitaoce koji se ne stide da priznaju koliko im neodostaje radost svakodnevice i sreća malih stvari.

Autor: Aleksandra Đuričić
Izvor: Nedeljnik


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.