Ljubiteljima horora dobro je poznato da Frankenštajnovo čudovište nije došlo „na ovaj svet“ udarom groma, već je rođeno u mašti
Meri Šeli tokom sumornog odmora na padinama planine koje se izvijaju iznad Ženeve. Inspiracija je usledila tog leta 1816. godine, kada su oblaci vulkanskog pepela iznenada zaklonili sunce, pa su se Meri i njeni prijatelji – među kojima su bili i ozloglašeni pesnici, „loši momci“ Lord Bajron i Persi Biš Šeli – takmičili u pričanju strašnih priča.
Međutim, nova zbirka dnevničkih zapisa mlade autorke, koja je objavljena u martu, donosi uverljive dokaze da je, uprkos tome što je boravak u Alpima doprineo mračnom tonu njenog slavnog romana, Meri ključnu inspiraciju pronašla u nečemu znatno ličnijem i bolnijem.
U knjizi
Mary Shelley in Bath (Meri Šeli u Batu) prvi put su objedinjeni dnevnički zapisi, pisma i kratke priče iz tog perioda, koji otkrivaju da je mračna senka koja se nadvija nad zapletom romana „
Frankenštajn“ zapravo misteriozno samoubistvo njene starije polusestre Fani Imlej. Fiona Sampson, pesnikinja, stručnjak za biografiju Meri Šeli i autorka predgovora kolekcije ovih spisa, uverena je da se iza ove tragedije krije duboka porodična sramota koja je snažno uticala na roman.
Sampsonova takođe smatra da je otkrila i lažni alibi koji rasvetljava istinu.
U to vreme se Meri, tada poznata kao Meri Godvin, vratila iz Švajcarske i sa svojim ozloglašenim, još uvek oženjenim partnerom Šelijem i njihovim malim detetom, iznajmila smeštaj u Batu. „Nadali su se diskretnom životu, ali su zapravo završili u samom centru pažnje društva nalik onom iz romana
Džejn Ostin – stecištu tračarenja“, izjavila je Fiona Sampson za
Observer.
Ubrzo ih je zadesila tragedija, i to ne samo jedanput. U novembru je Persijeva dvadesetjednogodišnja supruga Harijet, koju je napustio, izvršila samoubistvo utopivši se u londonskom jezeru Serpentin. Nedugo zatim, Fani Imlej, prvo dete Meri Vulstonkraft i američkog diplomate Gilberta Imleja, takođe je skončala svoj život – u hotelskoj sobi u Svonziju, bez ikakvog očiglednog razloga, što je mnogo dublje potreslo slavnu književnicu.
Fiona Sampson je u arhivi lista
Cambrian Times otkrila izveštaj o pronalasku njenog neidentifikovanog tela tokom istraživanja života Meri Šeli za svoju prethodnu knjigu. Tragovi, koji su ukazivali na identitet žrtve, bili su donje rublje sa inicijalima njihove pokojne majke i muška svilena maramica. Međutim, najintrigantnije pitanje za Sampsonovu bilo je to što je Fani putovala u Svonzi preko Bata, iako je dolazila iz Londona.
„Stanica za kočije nalazila se pored crkve blizu koje su Meri i Fani živele“, kaže Fiona Sampson. „Međutim, tog dana kada je Fani stigla, u Merinom dnevniku postoji alibi – zapis da su ona i Persi otišli na čas crtanja u Saut Parejd, što je neuobičajeno za njen stil beleženja, koji je očito bio pisan i za ‘tuđe oči’.“
Fiona Sampson pretpostavlja da je došlo do svađe, možda zbog toga što je Fani gajila osećanja prema Persiju, kojeg je volela i njena sestra, a koji je sada bio slobodan čovek. „Možemo pretpostaviti da se tog dana sastala sa Persijem jer je on odmah otputovao u Svonzi kada je čuo vest o njenoj smrti. Mnogo toga ukazuje na to da je Fani razgovarala sa nekim od njih dvoje, kao i da je bila zaljubljena u Persija. Možda ju je tog dana konačno odbio“. Sampsonova veruje da se glas Fani Imlej – često opisivan kao „običan“ – može prepoznati u očajničkom vapaju Frankenštajnovog čudovišta: „Ja sam usamljen i nesrećan; ljudi neće da se druže sa mnom; ali neka isto tako nakazna i gnusna žena kao ja, ne bi me se odrekla.“
Rebeka Rasel, izdavač nove zbirke, ističe da je želela da se fokusira na dane koje je Meri Šeli provela u Batu. „Merina književna reputacija pala je u senku čudovišta, supruga koji je bio svojevrsni nitkov, ali i slave njene majke. Pored svega, Meri je osećala ogromnu odgovornost – kao sestra, partnerka, majka i ozloglašena ’druga žena’. Ova zbirka otkriva ženu koja je imala zaista izuzetno bogat i kompleksan život.“
Autor: Vanesa Torp
Izvor: theguardian.com
Prevod: Kristijan Vekonj