Knjige sa istorijskom tematikom koje je u poslednjih nekoliko godina objavio
Momčilo Petrović postale su veoma popularne. Primera radi, njegova „
Zanimljiva istorija Srba u 147 priča“ ima deset izdanja i štampana je u preko 30.000 primeraka. Sad je pred nama njegovo novo delo „Bilo nekad u Srbiji“, koje je takođe objavila Laguna.
Kako objašnjavate ovakvo veliko interesovanje čitalaca za istorijske teme?
Teme nisu nove: život u Kneževini Srbiji, pa Kraljevini SHS i socijalističkoj Jugoslaviji nešto je što se uči u školi i o čemu se u poslednje vreme snimaju serije i filmovi. U osnovi, svi mi o tome imamo osnovno znanje... Ali ja sam publici ponudio priče o manje poznatim događajima koje su vlasti, svaka u svoje vreme, sklanjale u stranu. Svako od nas odmah, bez mnogo razmišljanja, može da nabroji pet pobeda slavne srpske vojske. Ali za koliko vojničkih poraza znamo? Zatim, koliko znamo vatrenih rodoljubivih pesama Jovana Jovanovića Zmaja, a koliko nam je poznato njegovo kukavičko ponašanje u vreme srpsko-turskih ratova, o čemu sam ja pisao? I tako redom...
Nova knjiga je nastavak tog serijala zanimljivih priča ili ne?
Nadam se da će i knjiga „Bilo nekad u Srbiji“ biti podjednako zanimljiva čitaocima, ali ona je malo drugačija. Sadrži 19 priča, znatno dužih, o događajima iz naše istorije koji se na neki način odražavaju i na današnjicu.
Da li iz iskustva stečenog tokom rada na tim pričama proističe Vaš zaključak da su Srbi loši đaci istorije?
Mislim da će svako ko pročita „Bilo nekad u Srbiji“, kad sklopi korice, pomisliti to. I kad već pominjemo opšteprihvaćene izreke o istoriji, ima i ona da se istorija ponavlja, ali drugi put kao farsa. Meni se čini da su Srbi izuzetak iz tog pravila, kod nas se istorija i prvi i drugi put javlja kao tragedija.
Na koje takve događaje konkretno mislite?
Jedna od priča iz moje nove knjige opisuje atentat na kneza Mihaila Obrenovića i ukazuje na začuđujuću sličnost ubistva Zorana Đinđića i ovog čina, koji se desio davne 1868. godine. Ili uvodna, prva priča, posvećena dubokim političkim, stranačkim podelama u Srbiji. Učitelj budućeg kralja Aleksandra Obrenovića, doveden iz Francuske, zapisao je u svom dnevniku: „Postavite Srbinu pitanje: ‘Šta si?’ Neće nikada reći: ‘Ja sam Srbin iz tog i tog kraja’, nego: ‘Ja sam liberal, radikal ili naprednjak.’“ Godine 1886. članovi jedne stranke linčovali su političke suparnike, i tad je prvi put zabeleženo jahanje popa... Svaka sličnost s potonjim događajima je neizbežna.
Da li to znači da je politika naša sudbina?
Samo jedan deo knjige, manji, čini mi se, posvećen je politici u užem značenju tog pojma. Ali ona je u svim porama našeg društva, a njene posledice mogu da budu i smrtonosne. Kad partizanka s Kosmaja zbog ljubavnih jada usred belog dana rani dva nemačka oficira u Mladenovcu, pa zbog toga bude streljano pedeset talaca, je li to posledica politike ili nije? Ili kad izvesni krugovi današnje takozvane kulturne elite štite ugled četničkog ideologa Dragiše Vasića i usrdno brišu, i sa interneta, činjenicu da ga je, dok je kao oficir bio u Prvom svetskom ratu, žena prevarila sa austrijskim oficirom, šta je to nego politika... Kultura nije... Uzmimo ovaj slučaj. Svojevremeno je galerija u Šidu odbila da pozajmi slike Save Šumanovića za reprezentativnu izložbu, jer je jedan od organizatora napisao da je Sava bio bolestan. A zna se, dokumentovano je, da je Šumanović bio zaista lud i da se lečio.
Još jedna ličnost iz umetničkog sveta je junak Vaše knjige...
Da, Erih Šlomović. Vrlo je zanimljiva njegova sudbina i kako je postao vlasnik veoma vredne kolekcije slika. Jedan deo su mu posle rata uzeli Francuzi, a drugi je posle neverovatnih događaja, nalik na one iz filmova o Indijani Džounsu, završio u Beogradu. O Šlomoviću je
Momo Kapor napisao knjigu, a Veljko Bulajić snimio film... Ali istorija se ovde poigrala: povezala je Šlomovića, kojeg su ubili Nemci u ratu (moguće je da ga je izdao neko od Srba, meštana sela u kojem se krio) i haškog sužnja Gorana Hadžića, predsednika Republike Srpske Krajine.
Za Božina Simića kažete da je „držao u šaci kneza Pavla i Tita“, a o njemu se u javnosti vrlo malo zna.
Slika Božina Simića u zgradi Vojnoobaveštajne agencije visi na počasnom mestu. Prepričati u intervjuu njegov životni put je nemoguća misija, ja ću navesti samo tri detalja: bio je prijatelj Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa „Crne ruke“ i čoveka koji je, po svemu sudeći, poslao Principa u Sarajevo; u noći između 5. i 6. aprila 1941. Božin sa Staljinom pregovara o paktu Kraljevine Jugoslavije i SSSR; na putu za Tursku, gde ga je Tito postavio za ambasadora, Bugari su na Božina izvršili atentat. Nisu mogli da mu oproste što je u engleskom parlamentu, kao kraljev izaslanik, tražio da prestanu saveznička bombardovanja Beograda. Gađajte malo i Bugarsku, oni su saradnici Nemaca, otprilike je kazao poslanicima...
I Vi se, kao skoro svi u državi, bavite studentskim protestima...
Pisao sam o pobuni na Beogradskom univerzitetu ‘68. Bilo je drugo vreme, drugačija država, ali naravno da ima sličnosti sa aktuelnim zbivanjima. Sve mladalačke pobune liče. Zna se da su 1968. studentima koji su tražili „više komunizma“ podršku pružali glumci, pisci, ondašnji selebritiji... Građani su donosili hranu akademcima koji su držali u blokadi Rektorat. Posetili su ih i Danilo Kiš i
Borislav Pekić, kojima komunizam nije bio prirastao srcu. Ono što je Kiš tada rekao Pekiću o studentima i protestu, najbolje oslikava sve mladalačke pobune.
Šta je kazao Danilo Kiš?
Naći će čitaoci u mojoj knjizi. Naravno, i u Pekićevim beleškama iz tog vremena.
Autor: Ljubomir Radanov
Izvor:
kurir.rs