Stiven Erikson je izuzetan pisac. „
Mesečeve vrtove“ sam čitao s velikim uživanjem, a sada, kada sam stigao do kraja, prosto ne mogu da odlučim jesam li više uživao u čudesnom i zlokobnom svetu Malaza i Dženabakisa, čitavom nizu odlično oslikanih likova ili u razvoju priče s raspletom poput rafalne paljbe. Najiskrenije svima savetujem da nagrade sebe ovom knjigom, a Eriksonu sebično poručujem da piše brže – poručio je, nakon što je roman „Mesečevi vrtovi“ objavljen 1999, Stiven R. Donaldson (Klivlend, 1947), kolega, američki pisac čije su omiljeni žanrovi misterija, epska i naučna fantastika, najpoznatiji po svom serijalu
Hronike Tomasa Kovenanta Nevernika („Kob poglavara kletnika“ 1977, „Rat Zlozemlja“ 1978, „Moć očuvanja“ 1979, „Ranjena domaja“ 1980, „Jedino drvo“ 1982, i „Nosilac belog zlata“ 1983, u Srbiji ga objavili Polaris 1990/92, i Moć knjige 2004/05).
Kanadski pisac epske fantastike Stiv Run Lundin (Toronto, 1959), poznatiji pod pseudonimom Stiven Erikson, više je nego poslušao savet svog kolege iz susedne države, i tokom sledeće decenije nezaustavljivo i ekstenzivno krenuo u svoje
Pripovesti iz Malaške knjige palih, od kojih je svaka imala više od hiljadu stranica. Najpre su stigle, nešto „skromnije“, na „samo“ 850 stranica, „Dveri kuće mrtvih“ (2000), a onda su „brzinom svetlosti“ došli „
Sećanje na led“ (2001), i „Kuća lanaca“ (2002), da bi se nakon kraće pauze, pojavili „
Kostolovci“ (2006), „
Kosačeva bura“ (2007), „
Zvon pasa“ (2008), „
Prašina snova“ (2009), a serijal je završen 2011. romanom „Sakati bog“ (
The Crippled God).
Jedan od najvećih i najambicioznijih romana epske fantastike našeg vremena – „Mesečevi vrtovi“, koji su kritičari poredili upravo sa Donaldsonovom „Hronikom...“, i koji će biti pretvoren u serijal
Pripovesti..., deceniju kasnije dobio je i svog srpskog izdavača. Laguna je, naime, 2009. godine objavila tu knjigu u prevodu Aleksandra Milajića i Dejana Kuprešanina, i potom sukcesivno nastavila „pripovesti“ (od 2011. do ove godine, kada se pojavila „Prašina snova“ u prevodu Jelene Katić Živanović). Ostaje, dakle, još „Sakati bog“, koji je u fazi prevođenja.
Pre deset godina dobio sam podršku koju uopšte nisam očekivao, od pisca kojeg poštujem i kome se divim. Prijateljstvo rođeno u tom trenutku neopisivo mi je dragoceno. Ovaj roman, s ljubavlju i zahvalnošću, posvećujem Stivenu R. Donaldsonu – zapis je kojim Erikson započinje pretposlednju „Malašku pripovest“ u dvotomnoj „Prašini snova“.
U Leterasu prognana malaška vojska predvođena zapovednicom Tavore započinje marš ka istoku, kroz Pustare, ne bi li se borila za nepoznati cilj protiv neprijatelja kojeg nikada nije videla. Dok na drugom kraju sveta čitav jedan narod pokušava da pronađe svoj dom, u ovim istim Pustarama okupljaju se i mnogi drugi kako bi se suočili sa sopstvenim sudbinama. Ratnički Bargasti, osujećeni u svojoj osveti protiv Tiste Edura, traže nove neprijatelje s druge strane granice, dok se Onos T’alat, nekada besmrtni T’lan Imas, a sada smrtni ratni poglavica svih Belih lica, suočava s pobunom. Na jugu Sivi šlemovi Nestana pregovaraju o prolazu kroz podmuklo kraljevstvo Bolkando, u nameri da se sastanu sa Kostolovcima, ali hoće li njihova odanost Malažanima biti dovedena u pitanje? A poslednja enklava jedne drevne rase traži spasenje – ne među svojom vrstom, već među ljudima – dok se stari neprijatelj sve više približava poslednjem preživelom uporištu K’čejn Š’mala. Tako se ova poslednja velika vojska Malaškog carstva sprema da pruži konačni, prkosni, herojski otpor u ime iskupljenja. Ali mogu li dela biti herojska ako ostanu bez svedoka? I može li ono neposvedočeno zauvek promeniti svet? Sudbine su retko jednostavne, istine nikada nisu jasne, ali jedno je sasvim sigurno – vreme nije ni na čijoj strani. Jer kad je Špil zmajeva pročitan, oslobođena je i jeziva moć koju niko ne može ni da pojmi...
Nakon traumatičnog proricanja iz karata malaška zapovednica Tavore odlučuje da napusti glavni grad Letera. Kako bi smirili susedne teritorije, Bris Bedikt i njegove legije prate Tavore i njenu vojsku kroz Pustare na putu ka luci Kolans. Bargasti pronalaze sopstvene razloge da krenu ka Pustarama, kao i T’lan Imasi, grupa krvoločnih Džaguta i vojska K’čejn Š’mala. Figurama na ovoj šahovskoj tabli veličine kontinenta upravljaju bogovi, ali i oni sami postaju žrtve manipulacija. Poslednji ostaci Malaške vojske, u egzilu na leterskom kontinentu, marširaju na istok protiv nepoznatih, ali nesumnjivo moćnih neprijatelja. Iako vojnici sebe vide kao već pale, još sigurnije osećaju da su vezani zakletvama i drugarstvom, da moraju ostati verni jedni drugima dok ne prepoznaju i, ako mogu, pobede poslednjeg neprijatelja. A ako i ne budu mogli, njihove zakletve ih i dalje obavezuju...
Erikson, treba primetiti, u „Prašini snova“ prikuplja i vezuje dugačke niti svoje ogromne priče, ostavljajući dovoljno tragova da čitaoci nestrpljivo iščekuju poslednji tom. „Potpuno sam zapanjen
Malaškom knjigom palih. Ovo remek-delo mašte je novi standard epske fantastike“, zaključuje, u međuvremenu, Glen Kuk (1944), još jedan američki „fantasta“ starije generacije.
Zanimljivo je, da pomenemo na kraju, da je
Stiven Erikson bio gost 6. Festivala fantastike u Nišu 2024, a
takođe je posetio i Beograd, gde je promovisao svoja dela prevedena na srpski jezik.
Autor: D. Stošić
Izvor: Novi magazin