Laguna - Bukmarker - Ivana Dimić: Penzija je njena sloboda - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

Ivana Dimić: Penzija je njena sloboda

Radost Ivane Dimić, spisateljke i dramaturškinje, bila je neizmerna kad se penzionisala, jer je tek tad počela da piše bez žurbe i rokova.
 
Te­ško je za­mi­sli­ti ne­kog ko se vi­še ob­ra­do­vao pen­zi­ji od Iva­ne Di­mić, be­o­grad­ske spisatelj­ke i dra­ma­tur­ški­nje. To se do­go­di­lo pre tri go­di­ne. Nje­na ra­dost bi­la je neizmerna mo­žda de­lom i za­to što je u pen­zi­ju oti­šla s me­sta di­rek­to­ra be­o­grad­ske pozori­šne ku­će Ate­lje 212, gde joj po­sled­njih go­di­na rad­nog sta­ža si­gur­no ni­je bi­lo la­ko. Na pi­ta­nje za­što to­li­ka ra­dost, od­go­vo­ra: „Sa­da ću po­sle po­šte­no zara­đe­ne pen­zi­je mo­ći u mi­ru da sedim ku­ći i pi­šem!”

I ura­di­la je ta­ko. Iako je pi­sa­la od­u­vek, sa­da joj se posre­ći­lo i da do­bi­je Ni­no­vu na­gra­du 2016. za ro­man „Arza­mas”.

A da li su pen­zi­o­ner­ski da­ni (i pri­ma­nja!) do­bro okru­že­nje za knji­žev­nost?

– Ide­al­no. Mo­gu da či­tam do mi­le vo­lje i ne mo­ram nig­de da žu­rim. Pen­zi­ja je ma­la, ali mo­je po­tre­be su još ma­nje, pa se ose­ćam slo­bod­no. Slo­bo­da je, či­ni mi se, dra­go­ce­no postig­nu­će ko­je čo­vek može, ako se potru­di, da do­seg­ne – uve­ra­va Iva­na Di­mić.

O eri sla­ve po­sle pro­gla­še­nja do­bit­ni­ka ka­že:

– Ni­sam zna­la da ta na­gra­da po­vla­či za so­bom to­li­ku me­dij­sku la­vi­nu, ta­ko da sam bi­la iz­ne­na­đe­na kad sam vi­de­la ka­ko to iz­nu­tra iz­gle­da. Stal­no sam sve poredi­la s decenijskim is­ku­stvom iz po­zo­ri­šta i mo­ram re­ći da sam ma­lo za­vi­de­la no­vi­na­ri­ma Ni­na i marketin­gu iz­da­vač­ke ku­će „La­gu­na” s ka­kvom ve­šti­nom i la­ko­ćom oni to ra­de u odnosu na po­zo­ri­šni svet. Priznajem da su moć­ni­ji u od­no­su na naja­ve za bi­lo ko­ju pozori­šnu pre­mi­je­ru ili fe­sti­val – is­ti­če Iva­na. 

Pri­ča i da je sve to ni­je mno­go po­re­me­ti­lo, baš za­to što do­la­zi iz po­zo­ri­šnog sve­ta jer je na­vi­kla na me­dij­sku pa­žnju. 

– Ka­ko sam če­šće u slič­nim pri­li­ka­ma go­vo­ri­la o dru­gim umet­ni­ci­ma, a ne o se­bi, od­mah sam vi­de­la da je ovo pri­li­ka da go­vo­rim u sla­vu knji­žev­no­sti. Isto­vre­me­no, ta na­vi­ka me je za­šti­ti­la od neosnovanog i pretera­nog lič­nog uz­bu­đe­nja – is­ti­če ona. 

Da li joj se ne­što pro­me­ni­lo u ži­vo­tu?

– Ni­šta. Sa­mo sam se po­tru­di­la da od­ra­dim pro­fe­si­o­nal­no to što se od me­ne tra­ži i da ti na­stu­pi bu­du krat­ki, pa da u br­zi­ni ne iz­gu­bim kon­cen­tra­ci­ju i ne ka­žem šta ne mi­slim. Če­ka­la sam da ten­zi­ja popu­sti, da se ži­vot vra­ti u nor­ma­lan ko­lo­sek, što se i do­go­di­lo. Na­vi­kla sam da pri­o­nem i ura­dim naj­bo­lje što umem kad god do­bi­jem ne­ki za­da­tak, pa sam ta­ko i u ovoj pri­li­ci po­stu­pi­la. Bi­lo je mno­go knji­žev­nih ve­če­ri i sko­ro če­ti­ri me­se­ca sam ne­pre­kid­no pu­to­va­la po ce­loj Sr­bi­ji i re­gi­o­nu i to je bi­lo vi­še ne­go na­por­no. Ali, upozna­la sam po­sve­će­ne obra­zo­va­ne lju­de ko­ji po­zna­ju knji­žev­nost i ko­je literatu­ra zaista in­te­re­su­je. To je ozbi­ljan dobitak. Po­tom su se stva­ri do­ve­le u red. Sva­kog ču­da za tri da­na do­sta – do­da­je Iva­na.

Bu­ra se sti­ša­la, a na­ša spi­sa­te­lji­ca sve ozbilj­ni­je pri­ja­nja pi­sa­nju. O ko­me ili o če­mu?

– Za­po­če­la sam ne­što još pro­šle go­di­ne na če­mu ću još du­go ra­di­ti, ali ni­je za pri­ču. Doga­đa­ji oko Ni­no­ve na­gra­de su me za­u­sta­vi­li na ne­ko­li­ko me­se­ci, ali sad je sve u re­du – pri­zna­je ona. 

Rad u po­zo­ri­štu na me­stu dra­ma­tur­ga bio je za Iva­nu Di­mić pri­mar­na pro­fe­si­ja. U pozori­štu je zara­đi­va­la za ži­vot, ali je, ka­ko ka­že, iz sen­ke ob­ja­vlji­va­la pro­zu sva­kih pet-šest go­di­na. 

– Ob­ja­vi­la sam šest knji­ga do sa­da i sve su ima­le do­bre kri­ti­ke. Ni­sam mo­ra­la da ži­vim od knji­žev­no­sti, već sam ima­la vre­me­na i pro­sto­ra da te­šem sva­ku re­če­ni­cu i da se detalj­no po­za­ba­vim sti­lom. Kada ži­vi­te od raz­li­či­tog pi­sa­nja če­tr­de­set go­di­na, on­da vam ni­šta ni­je te­ško – ot­kri­va Di­mi­će­va.
 
Autor: Bran­ka Jak­šić
Izvor: politika.rs


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.