Slavna britansko-turska spisateljica
Elif Šafak govori o svojoj ljubavi prema
Virdžiniji Vulf, inspiraciji koja je potekla od
H. Dž. Velsa i kako je knjige
Džeka Keruaka ne privlače zbog njegovog ega.
Najranija uspomena na čitanje:
Bila sam u bakinoj kući u Ankari u Turskoj. Mislim da sam imala šest godina. Naučila sam da čitam pomoću bakinih kuvara i tradicionalnih bliskoistočnih ljubavnih priča kao što su „Lejla i Medžnun“ i „Ferhat i Širin“.
Omiljena knjiga iz detinjstva:
„Priča o dva grada“
Čarlsa Dikensa. U to vreme jedna turska izdavačka kuća objavila je ovu priču u vidu grafičke novele, i mnogo mi se svidela. Pročitala sam je mnogo puta, a uz to sam obojila svaki crtež – šešire, haljine, giljotinu. Obožavala sam istoriju, a sada shvatam da je tu postojalo i nešto lično: nakon razvoda mojih roditelja, otac je ostao u Francuskoj i ponovo se oženio. Dobio je drugu porodicu, polu-francusku, polu-tursku. Jako dugo smo bili potpuno otuđeni. Zbog toga su me posebno privlačile knjige koje su prikazivale krvavu francusku istoriju.
Knjiga koja je ostavila najjači utisak u tinejdžerskom dobu:
Mnogo sam volela „Bajke i priče“
Hansa Kristijana Andersena. Kada sam imala nekih dvanaest godina, pročitala sam „Beskrajnu priču“ nemačkog autora Mihaela Endea i oduševila me je. Bastijan, dečak koji je bežeći od nasilnika morao da se sakrije u knjižari gde je naišao na jednu čudnu knjigu – taj dečak i ta priča dotakli su me na bezbroj različitih načina.
Pisac koji mi je preokrenuo pogled na svet:
Virdžinija Vulf. Kada sam prvi put čitala „Orlanda“, osećala sam se kao da sam zaronila u hladno, ali predivno plavo more. Do tada nisam znala da fikcija može da se piše na takav način – sa takvom fluidnošću! Putovanje kroz vekove, preko geografskih, ali i rodnih granica. Ne tvrdim da sam u potpunosti razumela knjigu pri prvom susretu, ali nešto se u meni iz korena promenilo. „Orlanda“ sam čitala mnogo puta tokom svog života i svaki put sam imala taj osećaj slobode koji sam doživela prvi put.
Knjiga zbog koje sam poželela da postanem spisateljica:
Još od ranog detinjstva knjige su mi bile neophodne da bih razumela svet oko sebe. Otvarale su mi druge svetove i druge mogućnosti. Tek kasnije sam odlučila da postanem pisac. Sa osamnaest godina promenila sam prezime. Odabrala sam pseudonim Šafak jer mi se dopalo značenje (
zora,
međuprostor), i zato što je to bilo ime moje majke, pa mi je korišćenje majčinog imena umesto očevog prezimena delovalo kao da rušim uspostavljenu hijerarhiju moći. A
Gabrijel Garsija Markes i Alber Kami su mi bili veoma važni u mladosti.
Knjiga koju volim ponovo da čitam:
„Tihi Don“ Mihaila Aleksandroviča Šolohova i „
Na Drini ćuprija“
Ive Andrića. Obe knjige su višeslojne i obimne, tako da ih treba iznova čitati.
Knjiga koju nikada više ne bih mogla da pročitam:
„
Mrtve duše“
Nikolaja Gogolja. Kada sam je prvi put pročitala, svidela mi se. Neverovatno je snažna i vizuelno upečatljiva, ostaje dugo u pamćenju, ali mislim da je ne bih ponovo čitala. Iz potpuno drugačijih razloga nemam skoro nikakvu želju da ponovo čitam „
Na putu“ Džeka Keruaka. Iako mi se nekada dopadao njegov buntovni duh i kritički um, smatram da je njegov naduvani muški ego izrazito problematičan.
Knjiga koju sam otkrila kasno u životu:
H. Dž. Velsa sam otkrila pomalo kasno, tek nakon što sam čitala dela Oldosa Hakslija, Ursule K. le Gvin i
Džordža Orvela. Vels je fascinantan mislilac i pripovedač sa zapanjujućim futurističkim vizijama, proročanstvima i neverovatnim razumevanjem ljudskih prava. Što sam starija, sve ga više cenim.
Knjiga koju trenutno čitam:
„
Tugovanke za zavičajem“
Ajada Aktara. Britka i zadivljujuća knjiga!
Knjige koje mi leče dušu:
Možda će zvučati čudno, ali dugo su mi knjige Emila Siorana pružale osećaj utehe. „O nezgodi zvanoj rođenje“, „Na vrhuncu beznađa“, „Kratak pregled raspadanja“. Njegov pesimizam je toliko intenzivan i mračan da se pored njega nekako osećate optimističnije.
Izvor: theguardian.com
Prevod: Kristijan Vekonj
Foto: Ferhat Elik