Sen Šapel. Sagrada Familija. Džamija Nasir al-Mulk.
Najlepši svetski vitraži kao simbol spajanja, duhovnosti, ljudske snage, istine i istorije. Mesta na kojima ostanete bez daha. O kojima danima razmišljate. Verujete u savršenstvo.
Jedan vitraž privukao je pažnju mnogih čitalaca u Srbiji. Sastavljen od sećanja, kroz istoriju i slojevito građenje priča,
Vladimir Pištalo nas vraća u ne tako svetla vremena, a opet ona koja, poput vitraža, dostojanstveno stoje kao potvrda onoga što se ne zaboravlja.
Tri grada. Beograd, Sarajevo, Mostar. U predgovoru saznajemo o njihovom nestajanju. Ne bukvalnom. U Pištalovom srcu. Zlo ih je uništilo. Nisu više onakvi kakvim ih pamti.
Boja kojom slika svoje priče, pre i nakon zla, prvo je šarena, prava dečja. Zatim joj dodaje crnu. Postaje siva, garava. Postaje noć. Od svetlosti, kojom je svaki vitraž sećanja obojen, u jednom trenutku ostaje samo potpuni mrak. Tama koja obuzima pisca je iz srca. Iz muke i nemoći. Ratna zbivanja, večno stradanje i bol urezani su u zidove ljudskog bića. Mi patimo. Stradamo, a nadamo se boljem. U biti smo naivna deca koja pripisuju zlo nekoj višoj sili. Sudbini. Ne želimo da priznamo da je zlo zapravo čovek od krvi i mesa. Istog onog od kog smo i mi stvoreni.
Ovo nisu obične priče. Sugestija kojom pisac barata je neverovatna. Koristiti boju kao moć da u čitaocu izazove buru emocija, pre svega nostalgije i sete, ravna je magičnom.
Priče su bol. Tuga. Žal za boljim vremenima. Vitraž je nada. Prosvetljenje i otrežnjenje.
Autor: Iva Dimić
Izvor:
Delfi Kutak