
Znate onaj osećaj kad kao mali mislite da su odrasli pametni, a onda porastete i shvatite da većina njih zapravo nema pojma šta radi? E, to su „
Velika očekivanja“. Knjiga o siromašnom dečaku Filipu – Pipu, koji ima ogromna očekivanja od života (i od sebe) samo da bi na teži način naučio da se svet ne vrti oko novca, „pedigrea“ i lepe garderobe (ili lepe, ali emocionalno nedostupne Estele).
Dikens je majstor u tome da te natera da se u isto vreme diviš i nerviraš zbog omiljenih likova. Pip je kao onaj prijatelj koji napokon dobije priliku u životu pa, umesto da ostane svoj, odluči da se pretvara da je neko drugi. I dok vičeš: „Ne zaboravi odakle si!“, on se stidi jedinog čoveka koji ga voli iskreno i bezuslovno: Džoa.
Likovi koji su me fascinirali (i izludeli)
Pip: Između empatije i frustracije
Volim ga jer je zapravo iskren u svojim slabostima, ali me nervira jer ih ne vidi dok ne bude prekasno. Da, njegovo razočaranje je veliko (spoiler !) kad shvati ko je njegov dobrotvor, ali umesto zahvalnosti, reaguje sramotom i besom. Dikens ga ovde briljantno razotkriva, ne kao loš karakter, nego nas same: koliko često preziremo ono što nas podseća na sopstvenu ranjivost?
Estela: Ideja, ne osoba
Paradoksalan lik: ona nije toliko lik koliko simbol, nešto što Pip projektuje kao savršenstvo koje nikad ne može dostići. Hladna i nepristupačna, ali i samo žrtva tuđih „velikih očekivanja“.
Gospođica Havišam: Gaslight, gatekeep, decay ikona
Zamrznuta u vremenu, okružena paučinom (i propalom svadbom), pretvara sopstvenu bol u oružje. Fascinantna, ali i zastrašujuća. Kad biste pravili TED talk o tome kako NE procesuirati traumu, ona bi bila savršena studija slučaja.
Džo Gardžeri: Tihi moralni kompas
U svetu gde svi mnogo očekuju od drugih, on samo voli. Kada ga Pip ponizi, Džo ne pravi scenu; ostaje veran svom srcu. To nije slabost, to je ogromna snaga. Bukvalno bi trebalo da postoji Joe Appreciation Day.
Šta mi se dopalo u romanu
Likovi koji deluju groteskno ponekad, ali su duboko ljudski.
Džo – bukvalno heroj priče i moralni kompas čitaoca.
Dikensov humor i ironija, posebno kad kritikuje klasne razlike.
Poruka o tome da prava veličina nije u statusu, novcu ili tituli.
Vanvremenost priče – iako se radnja dešava u viktorijanskoj Engleskoj, odnosi i dileme su i danas relevantni.
Šta me je nerviralo u romanu
Pipovo samosažaljenje i frustracije – iako ga razumem, želela sam da ga „prodrmam“... više puta.
Estela – više kao koncept nego stvaran lik. Volela bih da je imala malo više „života“ u sebi.
Zaključak
„Velika očekivanja“ su priča o tome kako često mislimo da će nas novac, obrazovanje ili status promeniti, a koliko nas zapravo oblikuju ljudi koji su nas voleli kad nismo bili „ništa posebno“. I zato, koliko god da je Pip „glavna zvezda“, Džo je pravi heroj.
Adaptacije kroz vreme
1917: nemi američki film. Retro i arhaično, praktično istorija filma.
1946: britanski klasik u režiji Dejvida Lina. Za mnoge i dalje „zlatni standard“ adaptacije.
1998: modernizovana verzija, postavljena u savremeno doba. Iskreno, ovde sam bila skeptična jer volim kada se klasik drži svog viktorijanskog okvira. Ali opet, fascinantno je koliko radnja, emocije i moralne dileme funkcionišu i u modernom kontekstu, te pokazuju koliko je Dikensova priča vanvremenska.
2011: Bi-Bi-Sijeva TV miniserija. Hari Lojd, koji je Dikensov potomak, glumi Herberta Poketa. Fascinantno je koliko neki glumci imaju istorijsku vezu sa pričom, zar ne?
2012: film u režiji Majka Njuvela. Helena Bonam Karter kao gospođica Havišam, Ralf Fajns kao Magvič. (Zanimljiva je i činjenica da je scenario radio
Dejvid Nikols, prim. ured.)
Adaptacije „Velikih očekivanja“ su svojevrsna avantura kroz vreme i stilove. Svaka donosi nešto novo, bilo da je nema verzija, moderna adaptacija ili film iz 2012. sa velikim imenima. Moje iskustvo? I dalje sam emotivno vezana za Pipove muke i Džoa, ali pratiti kako priča živi i diše kroz različite filmove samo potvrđuje koliko su Dikensove teme univerzalne.
Autor: Bojana Komarica
Izvor:
Delfi Kutak