Dve strane medalje – svetlo i tama, dobro i zlo – često su prikazivane kao jasno odvojene kategorije. Međutim, u ljudskoj prirodi, te granice su mutne, krhke, često preklopljene. Čovek je istovremeno sposoban za saosećanje i okrutnost, za milost i zločin. Upravo tu pukotinu između dobra i zla, u kojoj tinja prava priroda čoveka, istražuje
Ijan Makgvajer u romanu „
Severne vode“.
Na prvi pogled, priča je smeštena u prepoznatljiv okvir: kitolovačka ekspedicija krajem 19. veka, ledeni Arktik, brod i njegova posada. Ali ovo nije avanturistički roman. Ovo je priča o ljudskoj surovosti, o telu koje propada i duši koja traži spas, o zveri u čoveku – i čoveku u zveri.
Glavni likovi, Patrik Samner i Henri Draks, predstavljaju dva pola iste ose. Samner je lekar, obrazovan, naizgled miran, ali sa sobom nosi teret prošlosti, krivice i slabosti. Draks je harpunar, grub, instinktivan, lišen morala, surov kao voda u koju zaranja. Ipak, nijedan nije potpuno svetao ni potpuno taman. Njihova kompleksnost odražava osnovnu ideju romana: zlo ne dolazi uvek u prepoznatljivoj formi, i ponekad ono što nazivamo dobrom može proizaći iz tame.
U tom zaleđenom, negostoljubivom svetu, priroda nije samo pozadina – ona je živi entitet, ogledalo i sudija. Vetar, more, led, mraz – svi oni postaju akteri koji testiraju granice izdržljivosti i ljudskosti. Opisi Makgvajerove prirode nisu samo pejzažni – oni su gotovo duhovni, arhetipski, kao da kroz njih govori sila starija od samog čoveka.
Roman je brutalan. Snažni opisi bola, prljavštine, surovosti prirode i ljudi. Ali ta surovost nije tu da šokira – ona pokazuje koliko je tanka linija između civilizacije i divljaštva. Koliko su uslovi u kojima živimo povezani s našim postupcima. I koliko brzo možemo da skliznemo u nešto mračno ako nas niko ne posmatra.
Posebnu simboliku nosi figura medveda – stvorenja koje je u mnogim kulturama totem moći, opstanka i transformacije. Medved je u ovom romanu više od životinje: on je senka, predskazanje, izazov, možda čak i podsvesni odraz glavnih junaka. Njegovo prisustvo budi iskonski strah, ali i poštovanje, podsećajući da se borba ne vodi samo među ljudima već i unutar njih samih.
„Severne vode“ nije roman za beg od stvarnosti. On traži pažljivog čitaoca, spremnog da zaroni u gustu naraciju, da se probija kroz sante leda jezika, da se suoči sa prizorima koji nisu lepi, ali jesu duboko istiniti. Ovo je roman koji boli, ali i preispituje. Roman koji ostavlja trag kao rana koja sporo zarasta.
Makgvajer ne nudi odgovore, ne moralizuje. On postavlja likove u ekstremne situacije i pušta da se njihova priroda ogoli. Ono što mi otkrivamo čitajući više govori o nama nego o njima. A to je, možda, najveća snaga ovog romana.
„Severne vode“ su teške, ali moćne. Ne čitaju se lako, ali ostaju dugo u sećanju. I podsećaju da svet nije crnobeli, već ledenosivi – baš kao okean u koji ovaj roman zaranja.
Autor: Željka Kalajdžić
Izvor:
Delfi Kutak