Čudna je, nekome sa strane, ta potreba pisca da zapiše sve ono što čuje, vidi, oseti, pogotovo ako iskreno ogoljava sebe, svoje bližnje, svoju dušu. Možda zbog hrabrosti da sve iznese, jer većina ljudi nije hrabra kada treba govoriti o nekim stvarima iz svog života.
Handke je uvek hrabar, čak i kada opisuje svoju tugu, tugu svoje majke koja, iako se to na prvi pogled ne čini, postoji u ovom delu skrivena iza tradicionalnih zastora i same sredine u kojoj je ispoljavati sve ono što već nije utvrđeno nekim lokalnim običajima poprilično revolucionarno.
Handke u ovoj kratkoj knjizi prelazi preko najvažnijih događaja u životu svoje majke, ali i ispisuje razloge koji su doveli do njenog samoubistva. Sve te pokušaje da se bude drugačiji, učmalost jednog hladnog, vlažnog, maglovitog sela, beg u veliki grad, pa potom povratak, sa mužem i decom (muž je inače Handkeov očuh); sve te porodične razmirice, svađe, udarce, preziranja i prkos; sva ta lutanja u poslednjim godinama života po okolini i nepristajanje na zaborav koji je polako osvajao njeno biće; svu tu nesreću bez puno želja i prohteva, čuvarnost, štednju, presipanje iz šupljeg u prazno, odricanje čak i od sitnih zadovoljstava; sav taj život sadržan u ručnim alatkama, uređajima za domaćinstvo, dok nisu zamenjeni električnim; dakle, sve te pomodrele ruke od pranja veša, nabrekle žile od mešenja testa, peglanja teškom starinskom peglom na žar, pranja pelena, sva ta pripremanja hrane; sva ta traženja muža po gostionicama, krčmama, kafanama; sva ta podnošenja života kojem naposletku nije dugovala ništa da bi mu bila obavezna da ga sačuva, a ipak i ponekog uzimanja trenutaka slobode od njega, koliko se i kada se moglo.
Čitanje velikih dela, docnije, uz sina. Traženje sebe u njima. Uvek to traženje, ovakva ipak nisam.
Reči ispisane u ovoj knjizi samo te udare, bez želje da te menjaju, bez želje da te išta pouče, pa opet Handke je to, menja te čak i kada misliš da to ne radi. Zbog toga je i on veliki, odista veliki pisac...
Autor: Radoslav Mandić
Izvor:
Delfi Kutak