
Evo, dvanaesti je dan otkako mi je knjiga „
Martin udio“ u rukama, lagano sam je čitala, ne može ovo brzinski, poput trilera ili neke avanture, da se pročita...
Posle prvog čitanja zamislila sam se nad sklopljenim koricama, duboko udahnula i shvatila – moram opet, da vidim da li sam ispustila neku reč, da mi nije promakao još neki osećaj, iako sam emocijama preplavljena, eto šta mi je uradila.
Kada se započne, učini se čitaocu da je priča lagana, sadašnja. Vrcavi humor vozača autobusa potpuno me je osvojio i mogla sam da ga čujem, ali zaista, ne preterujem – baš i ton i akcenat na svakoj reči, dijalekt koji volim da slušam, sve je tu. Mogu slikovito da ih zamislim, njega i putnike, kako koji ulazi, i taj veseli, divan, u osnovi monolog tog našeg Dušana. Videćemo u svakom njegovom „uključivanju u priču“ kuda nas vodi i kakve su ga muke snašle, zašto je tu gde jeste.
Prateći Jovanu, koja je kreator stripova, realnost podstanara sadašnjeg Beograda izvire sa stranica, izaziva mi neku vrstu saosećanja, tuge, strepnje za nju, znam kako je to, prošla sam onomad te staze i sama.
Dok razgovaram s ljudima, imam mnoštvo asocijacija, koje stoprocentno zadržavam za sebe. Po ove novije dane, naučila sam da preberem po tom mentalnom džumbusu i poneki valjan segment haosa ubacim u svoje stripove.
Kad me stisne svrbež sa svih strana, kupim sebi neku krpicu. Odem i izaberem nešto što mi se dopada. Uklopim se u budžet. I onda shvatim da to i nije neka sloboda, samo materijalizovanje problema.
A ko je Marta iz naslova knjige?
Najjači njen deo, ta priča iz prvog lica, prvo devojčice, pa mlade žene, i dalje sve kako joj se dešavalo, toliko jasno sročeno, mučno, a istinito, osećam da me je duša za njom zabolela više od jedanput.
Njena sudbina i njegova, voljenog joj Rajka, teške su, čitanje suze izvlači, stomak se steže, a bude da i srce od radosti zaigra, ali i da oko zaplače... A opet, verujem da nije lako bilo sve ovo na papir preneti, ovaj vihor emocija – od onih tananih, u dušu zapretenih, ljubavnih, do grubih, od straha i bojazni isklesanih ivica sudbine koja teško steže, vrišti.
Sve ispričano mirno, svedeno, a čitalac se oseti kao da je prekoputa stola sa pripovedačem, pa sluša, zamišlja, treperi i ne može progovoriti, tek ponekad, eto možda, prasnuti u smeh ili zaplakati. Tako mi je bilo.
Ljudima poput mene sa unutrašnjim gejzirom, riječ balans je čarobna.
Puno citata sam izdvojila, a knjiga nevelika, ni dve stotine stranica, a meni se činilo, ogromna je i pamtiću je zauvek. Nisu mogli sve odvojene misli stati ovde, preterala bih, mora nešto ostati i za vas, koji se još sa ovim delom niste sreli.
Kada čitalac prati pojedinačne junake u ovim poglavljima, činiće se da su to sve odvojene priče, dobre i mudre, ali imala sam predosećaj, koji me nije prevario, da će se sve na koncu pretvoriti u jednu snažnu priču, uz završetak koji je taman kakav i mora biti, kao i život – lep na onaj način kada se sve razreši i saznate istinu, a i tužan, jer se zbilo ono što jeste i znate da nije moglo drugačije. Valjda nije. Što je do junaka, junački su odradili.
Ono što je
Sanja Savić Milosavljević stavila pred nas u ovoj knjizi bezvremeno je, gorko-slatko, istinito i snažno. Moj duboki naklon.
Autor: Tatjana Todorović
Izvor:
Delfi Kutak