Kada se malo detaljnije prouči biografija
Alfreda Kubina, dolazi se do zaključka da nije čudno što je baš ovaj čovek napisao prvi moderni distopijski roman. Jedan od najistaknutijih umetnika svog doba, prethodnik nadrealizma, član grupe „Plavi jahač“, čije su grafike i danas izuzetno cenjene, pokazao je ovim delom da je bio i odličan književnik.
Kubin nije mario da bude viđen, skoro čitav život proveo je u jednom malom selu na austrijsko-nemačkoj granici, no bio je i te kako prisutan na sceni obavljajući prepisku sa velikanima svog doba poput
Kafke, Jingera, Hesea. Ilustrovao je preko pedeset knjiga poput onih E. T. A. Hofmana, Hauptmana, Kafke, Kanetija, Jingera, Trakla, a sa Kafkom se susretao nekoliko puta, što je zapisano u Kafkinim dnevnicima, te se misli i da je Kubin uticao na njegovo pisanje.
Roman „
Druga strana“ uzburkao je književni svet i dobio dobre reakcije Tomasa Mana,
Štefana Cvajga, Vasilija Kandinskog. Objavljen je 1909. godine i svojevrsna je kritika Austrougarske. Autor je takođe sam ilustrovao svoje delo. Sve ovo se može saznati u predgovoru Jelene Kostić Tomović, koja je prevela još jedno izuzetno delo – „
Dani umiruće svetlosti“
Ojgena Rugea. Odličan prevod ovog dela potpisuje Nikola Jordanov.
Sve počinje bezazleno, avanturistički, čak živahno, i ništa ne ukazuje na raspon tame koja će se nadviti nad čitaocem u završnom delu romana. Uspela „prevara“ autora, no možda i želja da se prikaže život uslovljen propisima i onaj drugi, ispod kože, prikriveni, oličen kako u dobroti, tako i u svim užasima koje je ljudski um u stanju da iznedri. Autor je sebe smestio u ulogu naratora, putnika, umetnika, svedoka blistavosti i kraha. Dobivši poziv od svog prijatelja iz detinjstva Klausa Patere da se preseli u Perlu, prestonicu Carstva snova, izgrađenu u stepama Kine blizu granice sa Rusijom, na velikom prostranstvu koje je Patera kupio, naš se junak upušta u nepoznato sa svojom suprugom.
Perla je sinonim za prohujalost. Uslov za dolazak i opstanak je da nema ničega modernog iz tog doba. Kuće i zgrade, mlinovi, mlekare, kafane, sve je preneseno iz raznih delova Evrope i ponovo tu postavljeno. Jedini uslov je da je
staro. Takvi su i stanovnici Perle. Obučeni u odeću iz 18. veka, na prvi pogled kao začarani, što će se posle ispostaviti kao tačno. Ovo je alegorija na zastareli sistem i birokratiju monarhije, na ono čemu možemo svedočiti i danas, otupljujuću ravnodušnost masa prema nekim smislenim promenama, sistema koji kontroliše. U „Drugoj strani“ kontrola uma je takva da protiv nje nema načina odbrane. Prepuštanje je neminovnost.
Posle početnog oduševljena, naš junak počinje da zapaža nelogičnosti, biva izložen različitim nesmislenim pritiscima, ali i činjenici da se postupci nekih ljudi ne mogu okarakterisati drugačije do kao jedna opasna pomućenost uma. Kroz priču o stanovnicima Perle, Kubin nas priprema na ono neizbežno – kada loše strane psihe preovladaju nad onim dobrim. Njih je uvek lakše pustiti u etar. Raskalašnost, opijanje, sitne prevare, prostitucija, pedofilija, opet kao sinonimi za dekadenciju viših aristokratskih slojeva, ali i zlo mase, zlo običnih ljudi – obično najsurovijih u gomili – koja nadire tražeći glave.
Pošast u vidu insekata i životinja preplavljuje ulice Perle, hrane nestaje, zgrade počinju da se osipaju, mrve i padaju, ljudu umiru od raznih bolesti, gladi, no i dalje pocepani, izgaženi, deformisani istrajavaju kao i carstvo uzdrmano sa svih strana. Patera je ovde poluimaginaran lik, mislim da označava samog cara koji samo navodno štiti podanike. Završnica je apokalipsa bestijalnosti, ubijanja, silovanja, nepočinstava kojima se gotovo svi prepuštaju i meni je dalo sliku predstojećeg Velikog rata, no ne znam koliko je Kubin bio vidovit ili je samo na osnovu političkih i ekonomskih dešavanja uvideo do čega će doći u Evropi koja je polako izlazila iz zlatnog doba nauke, umetnosti, kulture i ulazila u militarno doba u kojem će se sve ono stečeno znanje okupati kišom metala, sumpora i krvi.
Sličan je i kraj ovog brutalno osvešćujućeg dela u kojem Carstvo snova tone u zemlju kao da nikada nije postojalo. Vizionare ne shvatamo ozbiljno: kako onda, tako i sad. Nadrealan, surov, opčinjavajući roman. Veliki roman!
Autor: Radoslav Mandić
Izvor:
Delfi Kutak