Postoje knjige koje pročitate i postoje knjige koje osetite. „
Agi i Ema“
Igora Kolarova je nesumnjivo od ovih drugih. To je priča koja vas, poput najtoplijeg ćebeta, obgrli i podseti da za pravu magiju nisu potrebni čarobni štapići, već samo jedno otvoreno srce. Ili, u ovom slučaju, dva.
Upoznajte Agija, dečaka čije su misli duboke kao okean i pomalo zamršene, baš kao i život sam. On ima devet godina, prezauzete roditelje i osećaj da je ponekad nevidljiv. Agi ima svoje teorije o svemu, pa i o životu, za koji kaže: „Život je nešto što u početku ne može da se razume, a kasnije još manje.“
Njegov najbolji prijatelj je samoća, ali ne ona tužna, već ona o kojoj bi i leptir mogao da filozofira: „Samoća je svaki trenutak koji se ne dešava na letu ili na cvetu. To je zaključak jednog leptira. Da je Agi leptir, i on bi mislio upravo tako.“
I baš kada pomislite da će Agijev svet ostati tih i obojen samo njegovim mudrim mislima, na scenu stupa Ema. I to ne bilo kako, već sa praskom! Ema je žena čije godine niko ne broji, jer ona sama ne haje za njih. Ona je hodajuća radost, energija koja farba sivilo u najluđe boje, starica sa dušom devojčice koja doručkuje kolače i veruje da je svaki dan poklon. Ona je sve ono što Agijevom uređenom, ali praznom svetu nedostaje.
Njihovo prijateljstvo je najlepši i najneočekivaniji sudar svetova. Ona njega uči kako se život slavi, kako se skače po baricama i kako se ne odustaje od sreće. Ona ga uči onoj najvažnijoj lekciji: „Jedina umetnost u životu je da se nauči da je život divan i beskrajan, i da nikakvi brojevi ne mogu da ga smanje.“
A on njoj? On joj poklanja ono najvrednije, svoje poverenje, svoje misli i svoje srce.
Ali kao i u svakoj velikoj priči, dolazi trenutak kada se čini da će se sve raspasti. Agijevi roditelji odlučuju da se presele. Rastanak je neizbežan i bolan. Čak i Ema, stub njegove radosti, deluje hladno i daleko dok mu govori: „Možda će ti ovo zvučati čudno, možda ćeš pomisliti da te ne volim, ali nemoj se prepirati sa njima. Spakuj se i idi.“ I Agi odlazi, sa koferom u koji je spakovao i sve uspomene na Emu.
I baš tu, na samom kraju, kada srce preti da pukne od tuge, Igor Kolarov nam servira najlepši mogući obrt. U novom gradu, u novoj kući, pred Agijem se stvara poznata slika. Ispod njegovog prozora, sa osmehom koji greje jače od svakog sunca, stoji njegova Ema.
„Dole je stajala Ema. Smešila se i iz očiju joj je izviralo sunce. ‘Zar si mislio da možeš tek tako da me se otarasiš? Koliko sam se samo namučila da kupim ovaj krš od kuće. Šta čekaš? Silazi, imamo toliko toga da popravljamo’.“
To je trenutak u kojem shvatate da prava ljubav i pravo prijateljstvo ne poznaju adrese, gradove ni rastanke. Oni se spakuju u stari, oronuli automobil i jednostavno dođu za vama.
„Agi i Ema“ je više od knjige. To je podsetnik da najvažnije ljude ne biramo po godinama, već po tome koliko nam duše čine šarenijim. To je priča koja će vas nasmejati do suza i rasplakati od sreće, i koja dokazuje da je dom tamo gde je srce. A ponekad to srce živi u komšiluku i čeka da ga pronađete.
Autor: Željka Kalajdžić
Izvor:
Delfi Kutak