Postoje knjige koje vam se neprimetno podvuku pod kožu i ostanu u mislima još dugo nakon čitanja. Za mene je „
Žuti šafran“ upravo jedna od takvih knjiga.
Priča je smeštena u period robovlasništva u Americi, kada su robovi smatrani imovinom, bez prava da misle i osećaju, tretirani kao životinje, kupovani i prodavani kao da se radi o predmetima a ne o ljudima. Međutim, iako govori o jednom mukotrpnom periodu, ova priča je napisana toplo i emotivno i govori nam o porodici, ljubavi, jednom neočekivanom prijateljstvu, o slobodi i nadi. Radnju pratimo iz ugla dve žene čiji su životi i okolnosti potpuno različiti ali ih je sudbina povezala neraskidivim nitima.
Meti je, kao i ostatak njene porodice, robinja na plantaži bogatih veleposednika. Kada se rodi ćerka njenog gospodara, Meti biva odvojena od svog tromesečnog sina kako bi postala dojilja beloj devojčici. Tuga i bol zbog odvojenosti od sopstvenog deteta su ogromni, pogledi kroz prozor i nedeljne posete su sve što joj preostaje, kao i nada da je sin neće zaboraviti. Zrno utehe će pronaći u devojčici o kojoj se brine i između njih dve se stvaraju jaka emotivna povezanost i ljubav koja prkosi vremenu i društvenom poretku. Svu nežnost i pažnju, koju nije mogla pružiti svom sinu, Meti usmerava na malu Lizbet koja joj zauzvrat pruža iskrenu ljubav onako kako samo čisto dečje srce ume.
Meti s vremenom postaje sigurna luka u Lizbetinom životu. Njena nežnost i saveti će oblikovati Lizbet tokom odrastanja u odlučnu mladu ženu koja misli svojom glavom. Jer ni Lizbetin život nije bio idealan. Iako je bila ćerka bogatog veleposednika, odrastala je u razdoblju u kome je ženama usađivano šta da misle i govore, nije im bilo dozvoljeno da bilo šta preispituju već su služile samo da osiguraju prosperitetan brak.
Kroz likove Meti i Lizbet autorka uspeva da nam prikaže živote obe strane – robova, koje ne napuštaju istrajnost i hrabrost, i robovlasnika, koji pored toga što su okrutni prema svojim robovima vrlo često nemaju empatije ni za sopstvenu decu.
Pred vama je divna i dirljiva priča koja greje dušu, zbog koje sam pustila i poneku suzu. Priča o snažnom prijateljstvu koje uspeva da prevaziđe klasne razlike i društvene norme, kao što i žuti šafran uspeva da procveta u nepovoljnim uslovima i bude prvi vesnik proleća. U ovom slučaju vesnik nade u bolje sutra!
Autor: Tijana Rajković
Izvor:
Delfi Kutak