Aleksandar Stanković: Vredi boriti se

O „F32“, zbirci priča zasnovanoj na stvarnim događajima, o tome šta se promenilo otkad je svetu otkrio svoju borbu sa depresijom i šta je tokom borbe naučio o bolesti i sebi, razgovarali smo sa poznatim regionalnim voditeljem i autorom Aleksandrom Stankovićem.



Poznati hrvatski TV voditelj gledane emisije Nedjeljom u 2 Aleksandar Stanković u prethodnoj knjizi „Iz svoje kože“ (za koju je dobio Nagradu Doma kulture „Studentski grad“) ogolio je depresiju otkrivši svoje iskustvo, ne bez doze cinizma i samoironije, ali i objektivne spoznaje o prirodi ovog stanja, svoje iskustvo kako bi drugi koji pate od ove bolesti shvatili da nisu sami. „F32“ je nastavak prve knjige u kojoj saznajemo kakve su reakcije čitalaca i porodica onih koji se suočavaju s mentalnim bolestima. Stanković na kraju ovog intervjua izgovara rečenicu koju bi svako od nas, svakoga dana, s kojim god se demonima rvao, trebalo da ponavlja.

Od izlaska „Iz svoje kože“ do nastavka „F32“ prošle su dve godine, a za to vreme dobili ste Nagradu Doma kulture „Studentski grad“. Šta se još u Vašem stvaralačkom životu promenilo? Kako se osećate? Koliko Vam je pomogao boravak među ljudima na promocijama nakon izlaska Vaše prve knjige? Kakvu ste energiju osetili?

Nagrade volim i drago mi je da sam dobio Nagradu Doma kulture „Studentski grad“, tim više jer je nagrada iz druge države, jer ju je dodijelio žiri i za književno stvaralaštvo i na kraju krajeva drago mi je jer u životu nisam se baš nadobijao nagrada. Uzgred, u mom životu nije se puno toga promijenilo nakon izdavanja knjige, osim što mi se obraćaju ljudi koji imaju nekih problema s depresijom. Najčešće ti ljudi ne traže ništa već samo imaju potrebu ispričati svoju priču i tada imam dojam da im je lakše. Ako netko nešto i traži, savjet ili nešto slično, pomognem ako mogu, premda im svima govorim da prvo potraže pomoć liječnika. Na promocijama knjiga se osjećam dobro jer vidim da najviše dolaze ljudi koji nešto znaju o depresiji pa uglavnom dijelimo svoja iskustva.

Zaustavljaju Vas neznanci i otkrivaju i ono što nikada ne bi. Kakav osećaj u Vama to budi? Osećate li ponos (svojom ste ih knjigom i javnim istupom ohrabrili), ali i pritisak i bojazan jer se od Vas ponekad očekuju saveti i rešenja koji nadilaze Vaše kompetencije?

Drago mi je kada mi se obraćaju ljudi na ulici, ili preko društvenih mreža i kada razgovaramo o ovoj temi. Pokušam ih ohrabriti u borbi s depresijom, pokušavam objasniti da će biti i boljih i lošijih dana, ali da se vrijedi boriti, a ne odustajati. Ako od mene očekuju neko konačno rješenje kako se boriti s depresijom, ja im ga ne mogu dati, ali im pokušavam na temelju vlastitog primjera objasniti da se vrijedi boriti i da čovjek može živjeti i s tom opasnom bolešću. Opasnom prvenstveno zato jer je redoviti slučaj da depresija i razmišljanja o suicidu idu podruku.

„F32“ ste podelili na dva dela: 1. reakcije čitalaca; 2. kratke priče (Slučajevi) o mentalnim bolestima, utemeljene na istinitim događajima. Sudbine su mučne, bolne, uznemirujuće. Šta ste želeli kroz poglavlje Slučajevi čitaocima pokazati?

Pokušao sam pokazati život kroz sve njegove različitosti. Skupio sam iskaze ljudi koji su mi se obraćali, malo ih literarizirao i predstavio čitateljima. Depresija ima sto lica, nije jednostavna borba s tom bolešću i u ovim kratkim pričama ja to opisujem. Pokušavam i ljudima koji nemaju nikakva iskustva s depresijom dočarati kakva je to bolest i kakav pakao proživljavaju ljudi koji s njom žive.

U čemu se razlikuje depresija od tuge, sete, potištenosti ili melanholije?

Prvenstveno u tome što je klinička depresija bolest koja znatno dulje traje od ovih stanja koja ste opisali i koju ne prate samo loš osjećaj, tuga i potištenost već i mnogi drugi simptomi poput nesanice, gubitka apetita, suicidalnih misli, gubitka koncentracije, pojave različitih oblika boli…



Kako da se ponašamo prema osobama sa depresijom? Kako da im budemo pri ruci i podrška, da znaju da smo tu za njih? Koje biste Vi reči voleli da ste čuli onda kada su Vam bile najpotrebnije?

U vrijeme kada me je bolest najgore uzdrmala, imao sam potrebu bliskim osobama govoriti kako sam, kako se osjećam, što proživljavam. Međutim, to ne mora biti pravilo. Ako primijetite da netko ima simptome depresije (već smo prije govorili o njima), pitajte ga ima li potrebu govoriti o tome. Ako nema, ne inzistirajte. Savjetujte ga da potraži stručnu pomoć, da ode liječniku opće prakse, iznese svoje probleme. Osobu za koju pretpostavljate da bi mogla biti depresivna, ne prisiljavajte na fizičke aktivnosti, ne sugerirajte joj odlazak u šumu, ili što slično. Ljudi koji pate od srednje ili teške kliničke depresije ne mogu se baviti sportom, odlaziti u prirodu, ponašati se kao što su se prije ponašali. Trebaju slušati liječnike i njihove upute, a vi kao osoba koja im je bliska osluškujte njihova raspoloženja i stanja i pokušajte im biti blizu da im pomognete kada im treba.

Kakav osećaj u Vama izaziva saznanje da je depresija ukućanin s kojim treba živjeti? Šta ste o njoj i o sebi naučili kroz godine provedene sa njom?

Moja bolest je takva u ovih 15 godina da uvijek ima gorih i boljih razdoblja. Ja si svaki dan kada je loše, a znalo je biti loše po pet-šest mjeseci, govorim da će biti bolje. Čekam da nekako proguram dan, da dođe vijeme za san pa se nadam da će sutra biti bolje. Ponekad se i načekam, ali uvijek na kraju bude bolje. Nažalost, ima ljudi koji se godinama bore s depresijom i nikako da dođe taj dan. Jedino mogu reći da im se divim i da mi je ipak drago da statistički gledano takvih slučajeva nema u populaciji više od 15–20%, tj. medicina nudi pomoć u oko 80% slučajeva. 

Nije mnogo poznata činjenica da su Čarli Čaplin i Vinston Čerčil bili prijatelji i da ih je spojila zajednička crta: obojica su od detinjstva patila od depresije. I sklopili su dogovor: ako bilo koji od njih oseti njen ugriz, požaliće se onom drugom, i ovaj će prvim avionom iz Londona, odnosno iz Njujorka doleteti prijatelju. O tome ćete više pronaći u knjizi „Dva gospodina na obali“ Mihaela Kelmajera. Ko je Vama najviše pomagao kada biste osetili ugriz?

S obzirom na to da su ova dvojica opravdano odsutna, morao sam se za pomoć obratiti nekom drugom. Obitelj, prijatelji i nekoliko ljudi koji se već dugo godina bore s depresijom su mi najviše pomogli. Obitelj i prijatelji pažnjom i podrškom, a ovi koji već godinama imaju dijagnoze pomogli su mi svojim primjerom da vidim da se može živjeti s depresijom.

Koliko smo danas bliži destigmatizaciji psiholoških oboljenja i odlazaka kod psihoterapeuta, traženja pomoći? Šta kažu lekari kada sa Vama govore na promocijama i književnim druženjima? Da li su primetili pomak u pogledu otvorenosti ljudi da o tome slobodnije pričaju? Šta biste poručili svima koji se suočavaju sa sličnim poteškoćama?

Stvari idu nabolje kada je riječ o otvorenosti društva da se suoči s psihičkim oboljenjima. Kod nas na Balkanu to ide sporije nego u zapadnoj Europi, ali ipak ide. Vidim to po promocijama koje održavam po Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji. Depresija i psihičke bolesti sve se više destigmatiziraju i u javnosti se dosta priča o njima, tako da je sve manje predrasuda. Naravno, one postoje i neće nikada nestati, ali bolja je situacija nego prije 20 godina. Društvo više u tolikoj mjeri ne osuđuje one koji u svom medicinskom kartonu imaju dijagnozu F 32 ili neku sličnu. Svima koji boluju od depresije i anksioznosti poručujem samo jednu riječ: BORBA. Nade ima, depresija se liječi!
 
Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 57